1.Smatram da je "Ateizam" najstarija ljudska bolest. 2.Čovjek može živjeti "ovaj život" bez vjere u Boga. "Vjerovati" ili "ne" jest slobodni ljudski izbor 3.Smatram da osim "tjelesnih" odnosno "fizičkih" bolesti, postoje i "duhovne" bolesti. Ne radi se tu o "psihičkim" bolestima. Radi se o bolestima "Duhovne Duše". Kao što postoje "fizički" organi, tako postoje i "duhovni" organi. Mnoge fizičke bolesti mogu biti znak da je uzrok negdje drugdje. Često je to područje upravo područje čovjekovog "Duha". Pomoći čovjeku treba na taj način tako da treba prvo liječiti bolesno područje njegove Duhovne Duše, Duhovnu patnju, tj. "izvor" bolesti, a tek onda "posljedice". Smatram da je izvor mnogih čovjekovih,ako ne i primarnih patnji i bolova, manjak vjerovanja u duhovnu ezgistenciju, kako vlastitu, tako one vječne "tajne" koju mi ljudi zovemo "Bog" 4.Metoda pomoću koje se tretira Duhovna Duša se zove "Hagioterapia", originalna hrvatska metoda koju je patentirao Prof. Dr. Tomislav Ivančić sa svojim mnogim suradnicima iz zemlje i inozemstva, za više informacija preporučam njegovu knjigu "DIJAGNOZA DUŠE I HAGIOTERAPIJA" koju izdala je nakladnička kuća "Teovizija" 5.Znanstveni Ateizam, kao i mnoga područja psihologije opčenito su desetljećima donosila mišljenja o tome kako su "religija" i "vjera" štetne za čovjekovo ponašanje i zdravlje, a sekulirano društvo gurnulo je religiju i vjeru u područje čovjekove privatnosti. Samatram da su šetne posljedice tih i takvih znastvenih, medicinskih, društvenih i političkih odluka, vidljive u današnjem svijetu na svim područjima, od pojave dva svjetska rata, do otuđenja čovjeka u današnjem društvu i velikog zagađenja okoliša i upitne budućnosti planeta na kojem živimo. Tokom vremena se pokazalo da "sekularano" društvo nema preciznog odgovora na pitanja ljudske patnje i čovjekove egzistencije. Sekularizam modernog društva nije riješio ljudske probleme. Poznato je stajalište "znastvenog ateizma" kako će čovjek "naukom i znanošću" riješiti sve čovjekove probleme. U kakvim je problemima danas čovjek modernog doba, može se vidjeti, osjetiti i živjeti svakodnevno. Čovjek je naukom iz koje je izbačen pojam "Boga" doveo planet na rub propasti. 6.Smatram da nema čovjeka koji nije zahvačen "duhovnom patnjom". Smatram da je uzrok svih čovjekovih temeljnih patnji, otuđenje od Boga, koje je nastalo silaskom grijeha na čovjeka. Čovjek je biće koje je stanju "prekinute" komunikacije sa svojim "Bitkom", sa svojim "Izvorom", sa svojom pravom prirodom; stoga je čovjek biće kojemu treba vjera da bi se taj odnos ponovno uspostavio. Sama "Religija" nije odgovor na to pitanje. Vršnje pukih religijskih rituala nije odgovor na to pitanje. Odgovor jest uvijek bio, i dokle čovjeka bude bilo u ovakvoj vrsti egzistencije u kakvoj smo sada, VJERA. "Vjera te tvoja spasila", "Neka ti bude po vjeri tvojoj"...riječi su Isusa Krista, čovjeka iz Nazareta. Jasno je da je duhovnom patnjom pogođen svaki čovjek, bilo vjernik, bilo ateista. Ali sa vjerom čovjek se uspijeva približiti sam sebi, svom vlastitom prapočelu, Bogu. Bez vjere, čovjek je sam, prepušten sam sebi, bez sluha za glas vlastite savjesti, u stalnom stanju "manjka" egzistencije za kojom uzaludno traga. Praznina koja nastaje u čovjekovoj duši koja je na taj način otuđena od Boga, praznina je koja se ne može napuniti fizičkim ili duhovnim izrazima čovjekovog stvaralaštva, i neospornim bogatstvom koje leži u čovjekovoj duši. Uvijek čovjeku fali "ono nešto". Smatram da je " to nešto" upravo - On. Bog. Stoga nam je svima potrebna duhovna terapija, bio čovjek vjernik ili ne, čovjek je u stanju "pale egzistencije". Da nije tako ne bi mu vjera bila niti potrebna. Onima koji shvaćaju da Boga ima i vjeruju mu, njima treba dugo vježbanje u svemu onome što Bog od njih traži. Oni koji ne vjeruju, njima treba povratak samima sebi, da bi shvatili da nisu oni "vlasnici" ovog svijeta, već da je on za njih stvoren, kao i to da su i oni sami stvoreni. Dakle svima nam je potrebna "duhovna terapija". U tom "duhovnom"segmentu čovjekove egzistencije, vjera je prvi korak ka uspostavljanju veze sa Bogom. Vjera, kojom se može ublažiti čovjekova patnja. 7.Smatram da je svaki čovjek postao grijehom nasmrt bolestan, i da mu treba Spasitelj, pobijednik nad smrću, Isus Krist, koji je svojom mukom otkupio grijehe svijeta. Njgovim prihvačanjem u vlastiti život, svaki čovjek se može izlječiti od smrtnog straha koji u nama proizvodi grijeh, a usmjeren je prema fenomenu smrti. Čovjek je stvoren da živi, i prema tome je besmrtan. Za besmrtonost se treba dostojanstveno pripremiti. Tom cilju služi vjera. Ovaj blog je dakle blog koji suprostavlja neke vrijednosti, s jedne strane je vjera, a s druge ateizam. Ovaj blog nema namjeru širiti bilo kakvu vrst mržnje ili antagonizma, bilo vjerskog ili nacionalnog, i apriori je baš protiv tih pojava. Ovaj blog govori protiv Ateizma, kao sistema, svjetonazora i filozofije. Mali čovjek, običan čovjek koji ne vjeruje u Boga nema ništa s tim, i nije predmet ovog bloga, već oni koji imaju moć i koji se njome služe da bi mjenjali ovaj svijet nepovratno.
Inquisitio Haereticae Pravitatis Sanctum Officiumpreklinjem: Molimo za Svećenike!
O Marijo, moja najdraža Majko, molim Te, po Mukama i Smrti svoga Sina, prikaži Vječnom Ocu Krv svoga preljubljenog Sina za svećenike i redovnike kji trpe u Čistilištu.
Amen!
Molitva za oslobađanje od zla i đavolistkih utjecaja
Odlazite zli dusi u ime Trojedinog Boga, Oca, Sina i Duha Svetoga! Ne gledajte, ne slušajte, ne zbunjujte, ne zavađajte, ne naškodite, ne sputavjate, razvežite verige! Gospodin Bog naš, Vaš Gospodar, neka vam zapovijedi: Odlazite i ne vračajte se ponovno u Ime Oca, i Sina i Duha Svetoga! Amen!
U Ime Isusa neka odstupi sve što dolazi od zlog neprijatelja!
Ukoliko se pokaže da optužbe nisu istinite, neka se Bog smiluje svim tim familijama, toj nikad dovoljno zaštičenoj dječici, novinarima i svima koji su mislima, svojim djelima i propustima sudjelovali u svemu ovome!
Neka Svemogući Bog donese istinu na vidjelo, neka se krivac ako je kriv optuži, neka se u srca povrijeđene dječice vrati mir, i neka Isus Milostivi zacijeli njihove rane, ako je sve istina.
15.06.2007. | 09:34 | 22 K | P | # | ^
Moliti ali kako?
U školi molitve sv. Ignacija Lojolskog
piše: Mirko Nikolić
Nosimo li želju za molitvom ili ne, nije toliko važno. Želja bi nam sigurno bila veći poticaj za molitvu. Ali, možemo je pobuditi, trebamo početi, pristupiti molitvi i to je sve. To je najvažnije.
Neke napomene o razlici između "istočnjačkih meditacija" i kršćanske meditacije
Ljudi našega vremena, vjernici i nevjernici, postaju sve osjetljiviji za duhovnu dimenziju svoga bića. To je tako jasno i nedvosmisleno izrekao jedan mladi Francuz pariškom novinaru negdje u dalekoj Indiji: "Vi ćete shvatiti. Dosta nam je gnjilog društva. Sve za pare, s parama i o parama."
Umorni od reklama i potrošnje, psihički napeti zbog standarda i ritma života, mnogi sa Zapada odlaze na daleki Istok, u Indiju ili Tibet, i traže "gurue" s kojima žele provesti neko vrijeme i naučiti njihove tehnike smirivanja, koncentracije i opuštanja. Ljudima je dosta zaglušujuće buke aviona, tvorničkih hala i prometa po cestama. Željni su tišine, samoće, šutnje i sabranja. Međutim, to nije lako niti jednostavno ostvariti. Zato ne čudi toliki interes za određenim oblicima "meditacija" koje dolaze s Istoka, napose iz Indije i Japana, i nude ljudima tehnike koje bi im trebale pomoći da se smire, saberu i opuste. To su ponude poput "zena" "transcendentalne meditacije" i "yoge" koje dolaze iz hinduizma i budizma.
U poplavi i vrtlogu tih silnih metoda i ponuda našli su se i kršćani. Pitaju se kako se u tome snaći? Mogu li prihvatiti neke od tih tehnika koje bi im mogle pomoći da se saberu i uspostave nutarnji mir? Jesu li one u suprotnosti s kršćanskom vjerom i naukom? Neki se od njih, bez pravih uputa i razmišljanja, nerazborito prepuštaju tom vrtlogu, što nerijetko završava s kobnim posljedicama. Kako se u svemu tome snaći? Željeli bi također svoju molitvu produbiti i naučiti meditirati. Kome se obratiti i gdje naći pomoć? Svaka religija nudi svoju "školu" molitve. Kamo poći i u koju se školu molitve upisati?
Možda su kršćani na Zapadu zanemarili metode koje mogu pomoći njihovoj sabranosti u molitvi. Zbog načina življenja ljudi su općenito postali napeti i nervozni. Živčana napetost najveći je protivnik sabranosti u molitvi. Svi se mi često žalimo i optužujemo zbog rastresenosti i nesabranosti u molitvi. Osjećamo da nam molitva nije ono što bismo željeli da bude. I teško nam je moliti. Zato je danas prisutna velika žeđ i interes za određenim metodama koje pomažu opuštanju, boljem sabranju i većoj koncentraciji. Mnogobrojni učitelji kršćanske molitve poučavali su i usavršavali te metode tako da se može njima, razborito i pod vodstvom iskusnih učitelja kršćanske meditacije, poslužiti. Sigurno je da nam i tijelo pomaže u moliti, da određenim položajem tijela i gospodstvom nad njim utječemo na svoju sabranost. Ali shvaćamo da tehnika i metoda postizanja tog sabranja nije cilj naše molitve. Isto tako, onaj koji se zaputi sam u tu avanturu traganja za nutarnjim mirom, te krene u dubine svoga labirinta i olako se prepusti nekoj od tih "škola", u velikoj je opasnosti da postane zatvorenik samoga sebe i da zapadne u ozbiljne probleme svoga nutarnjeg duhovnog i psihičkog života.
Molitva nije ničiji monopol. Svi ljude mole i svi se imaju pravo moliti pred Bogom na svoj način. Zato svaka religija s pravom njeguje svoju vlastitu "školu" molitve. U toj ponudi kršćanin vjernik se treba snaći, dobro orijentirati i uočiti bitne razlike između ponuda drugih "škola" i kršćanske škole molitve. To znači da kršćaninova molitva nije identična i nije ista kao molitve drugih, nekršćanskih smjerova. Zato odmah na početku u uvodu drugog izdanja ove knjižice želimo istaknuti tu razliku. "Kršćanska molitva je uvijek određena strukturom kršćanske vjere", stoji u pismu Kongregacije za nauk vjere. To znači da u trenutku kršćaninove molitve u njemu treperi Kristova molitva. Isus želi da njegova molitva bude zasađena, ukorijenjena, postojana, živa i ustreptala u srcima njegovih učenika kroz sve vjekove. To je konkretno življenje i ostvarenje novozavjetnih poruka S Pavlove Efežanima: "Krist po vjeri stanuje u vašim srcima!" (3,17), zatim Korinćanima: "Ne prepoznajete li da je Krist u vama?" (2 Kor 6,5), pa Isusovih riječi u Ivanovim spisima: "Vi ste u meni i ja u vama." Konačno, nutarnje iskustvo sv. Pavla trebalo bi biti kršćaninovo iskustvo u molitvi: "Ne živim više ja, nego Krist živi u meni!" (Gal 2, 20).
Kršćanska meditacija, ona koju je prakticirao sv. Ignacije i predao da se dalje prakticira onako kako je prikazao u svojoj knjižici Duhovnih vježbi, nešto je sasvim različito od neosobnih tehnika "istočnjačkih meditacija" koje idu za tim da ostvare puku nutarnju tišinu u čovjeku. Cilj kršćanske meditacije nije nekakvo mrtvilo, pasivnost i neosobno stanje u kojemu se ništa ne događa. Ona je u svojoj biti traganje za Bogom. Kršćanska meditacija je susret sa živim Bogom. Ona je dijalog između kršćanina vjernika i njegova Boga. Ona ne zatvara molitelja u nekakav nutarnji spiritizam, kao što to čine "istočnjačke metode", čineći ga tako posve nesposobnim da se otvori Bogu koji ga nadilazi i koji mu je transcendentan.
Ipak, kršćanin se s pravom pita mogu li mu te tehnike, što dolaze s Istoka, pomoći i biti od koristi u njegovoj molitvi. Spomenuto pismo Kongregacije za nauk vjere potiče istraživanje novih metoda meditacije, ali upozorava da je "prava kršćanska molitva bitan susret dviju sloboda, beskrajne slobode Božje i ograničene čovjekove slobode." U molitvi cijeli čovjek dolazi k Bogu. Svoje tijelo prije molitve ne može ostaviti negdje u "predsoblju" ili ga zanemariti za vrijeme molitve. Treba zauzeti onaj položaj tijela koji će mu pomoći da se doista može mirno i sabrano moliti. Normalno je, dakle, i poželjno da kršćani, barem oni čiji su uvjeti života napeti i stresni, prakticiraju metode koje potiču nutarnju tišinu i fizičko opuštanje. Te su metode brojne i različite. Međutim, i tu je potreban oprez i razboritost. Te određene psihološke tehnike pounutrašnjenja ne idu samo za tim da se fizički opustimo i duhovno relaksiramo. One su prije svega zato da se uz njihovu pomoć prispije jednoj dubokoj interiorizaciji, dubokom pounutrašnjenju. Ta interiorizacija nije bez velike opasnosti. Onaj, koji se u tome vježba u opasnosti je da se iznutra izolira, da postane neosjetljiv i nepažljiv na vanjski svijet i na svoj nutarnji svijet slika, misli i osjećaja. On je u velikoj opasnosti da se isprazni od svake želje. U krajnjoj liniji to je rušenje i dokidanje sebe i svoga "ja" samim sobom. Očito je da se takva interiorizacija i tehnika protivi molitvi i meditaciji, onoj o kojoj mi želimo govoriti u ovoj knjižici. U kršćanskoj meditaciji vjernik molitelj se ne zatvara u sebe nego je potaknut i pozvan da svu pažnju svoga srca usmjerava na Boga i da produbljuje odnos Ja Ti s Njime u potpunoj slobodi. "Čak i kad je sam i skriven od drugih, kršćanin je svjestan da po Duhu Svetom uvijek moli u jedinstvu s Kristom i zajedno sa svim svecima za dobrobit Crkve", piše kardinal J. Ratzinger u pismu u kojemu ističe neke aspekte kršćanske meditacije.
Traženje "duboke interiorizacije" je opasno i za one koji su uznapredovali u kršćanskoj molitvi i meditaciji zato što to vrlo brzo postaje opsesija, nešto što čovjeka očara i zavede, nešto što postaje njegovo "opsjednuće". Kao da time izlazi na strminu na kojoj klizi prema dubljoj i dubljoj interiorizaciji što je protivno pokretu i elanu koji treba pratiti, nositi, poticati i usmjeravati kršćanina prema Bogu, pokretu u kojemu treba biti pažljiv na Božju prisutnost i koji ga treba usmjeravati prema Bogu. Taj pokret, dinamizam i elan već je primio na krštenju i treba ga molitvom širiti. Molitva ga trajno propituje o tome što je učinio od svoga sakramenta krštenja.
I u kršćanskoj molitvi vjernik doživljava dubinu svoga bića i svjestan je svoga "ja". Ali je nadasve svjestan i vjeruje da je Bog dublji i viši od njega. To je sv. Augustin snažno doživljavao i nenadmašno izrekao u svojim Ispovijestima: "Bog je dublji nego najunutrašnjije u meni i viši nego najuzvišenije u meni."
U kršćanskoj meditaciji molitelj se pridružuje molitvi koja se već u njemu nalazi. Radi se samo o tome da pomogne kako bi se u njemu molitva uzdigla. Zato novozavjetni spisi neumorno ističu važnost molitve u Duhu: kršćani se trebaju moliti u Duhu Svetome, svaka njihova molitva i prošnja u svakoj prigodi treba biti u Duhu Svetome, sam Duh se u njima zauzima neizrecivim uzdisajima...
Kako kršćanin može pomoći Kristovoj molitvi i molitvi Duha Svetoga u svome srcu? U čemu se sastoji njegova suradnja u molitvi? Najprije, radi se o spremnosti da je prihvati kao plemenito sjeme. Svjestan je da je to sjeme u šipražju i trnju njegove nutrine koju treba krčiti da bi ono moglo bolje rasti. To je zadatak cijeloga života.
Kristova molitva treba hranu i stoga je vjernik mora hraniti i podržavati. To čini kad se hrani i napaja na Božjoj Riječi. U tome mu pomaže duhovna lektira Božje Riječi koja je hrana i izvor kršćanske meditacije i molitve. Drugi vatikanski koncil u dogmatskoj konstituciji o "Božanskoj objavi" (25) jasno ističe: "Čitanje Svetoga pisma treba pratiti molitvu: da ono postane razgovor između Boga i čovjeka. Jer, 'Njemu govorimo kad molimo, Njega slušamo kad čitamo božanske poruke', kaže sv. Ambrozije." A sv. Jeronim je bio još izravniji: "Ne poznavati Pisma to znači ne poznavati Krista". Kristova se molitva u meni treba hraniti i napajati na Božjoj Riječi, na sakramentima i na mnoštvu drugih izvora kojima obiluje Crkva.
Kristovoj molitvi treba dati svoje srce. Kao što stoji u knjizi Izreka: "Dijete moje, daj mi svoje srce" tako i Krist nama kaže: daj mi svoje srce, daj mi svoj razum, svoje tijelo, cijelo svoje biće! Sve što je u tebi sposobno je i pogodno da postane molitva, sve to Ja želim usvojiti i asimilirati u svoju molitvu.
Još nešto ne smijemo nikada zaboraviti u svojoj molitvi: kršćanska molitva nije najprije čovjekovo djelo, nego je ona Kristovo djelo, Kristova molitva u čovjeku. U tome je njezina posebnost i specifičnost. Ići moliti i meditirati znači ići u susret Kristu. Privilegirano mjesto tog susreta jest Evanđelje. Kad meditiramo nad stranicama Evanđelja i Svetoga Pisma općenito, onda smo sigurni da smo na pravom izvoru svoje molitve.
Na kraju, želimo još jednom istaknuti bitnu razliku između "istočnjačkih meditacija" i kršćanske meditacije. Razlika je u njihovu izvoru i uviru, njihovu startu i njihovu cilju. Razlika je i u načinu njihova odvijanja i postupka. U svemu. Istočnjačke "meditacije" žele čovjeka smiriti i umiriti. Uz njihovu pomoć čovjek želi postići tišinu i nutarnju prazninu, jedan svojevrsni oblik "nirvane" u kojoj se ništa ne događa. To nije cilj kršćanske meditacije. U kršćanskoj meditaciji događa se susret između čovjeka i Boga. To je susret dviju osoba i dviju sloboda. Čovjekova osoba i sloboda ne nestaju u Božjoj osobi i slobodi. U kršćanskoj molitvi i meditaciji uočavamo Božje djelovanje u sebi i svoje djelovanje u Njemu.
Recimo još ovo s obzirom na "azijatske meditacije" i kršćansku meditaciju. Kad se kaže "istočnjačka meditacija", onda to nema ništa zajedničkog s kršćanskom meditacijom. Kao kršćani i katolici to uvijek trebamo imati na umu pogotovo kada se nađemo pred izazovom ponuda koje dolaze iz Azije i nude nam "meditaciju". Kršćanska se meditacije ne svodi na tehniku kao što je to u "istočnjačkim meditacijama". Prava kršćanska molitva je uvijek dar, Božji dar, kojega kršćanin vjernik spremno prihvaća i ponizno na njemu zahvaljuje.
U "istočnjačkoj meditaciji" važna je određena tehnika i askeza kojoj je sve podređeno i koja želi čovjeka sabrati i smiriti u nutarnjoj praznini, u kojoj se ništa ne događa. Ako to postigne, onda je zadovoljan i svoju "meditaciju" vrednuje kao dobru i uspješnu. Ako ne postigne, onda je nezadovoljan i "meditacija" nije uspjela. Kršćanska se meditacija i molitva tako ne vrednuju. I u njoj se isto tako čovjek sabire i smiruje, ali ga ona nadasve potiče da bude zauzet i aktivan u služenju svojim bližnjima. Veliki molitelji uvijek su bili i veliki djelatnici. U molitvi su dobivali nadahnuća i snagu za djelovanje, a rad i zauzetost za druge usmjeravali su ih prema molitvi. Upravo zato je važna vjernost i ustrajnost u molitvi. Kršćanin ostaje u svojoj molitvi do kraja vremena koje je odredio i onda kad osobno ne osjeća uspjeh u moliti i kad bi u tom trenutku najradije nešto drugo radio, jer zna da Bog jedini ispravno prosuđuje njegovu molitvu. Ustrajnost u takvim trenucima u molitvi znak je njegove vjernosti Bogu. Molitvu doživljava kao Božji poziv. Bog ga poziva i zove na molitvu, a kvaliteta njegove molitve ovisi o mjeri u kojoj prihvaća Božji poziv i koliko se učini prikladnim za njega.
Kako i koliko molimo, takvi smo kršćani i vjernici. Ova nas knjižica želi potaknuti na molitvu i pomoći nam u molitvi. Zato smo joj i dali naslov: "Moliti S ali kako?" Nije upitno trebamo li moliti ili ne. Pitanje je: ali kako? I ova knjižica želi pomoći odgovoriti na to pitanje!
Na spomendan sv. Klaudija La Colombiera, Osijek, 15. veljače 2001.
Uvod
Ima li o molitvi još nešto "nova pod suncem" što bi se moglo reći, a da već nije rečeno? Vrijedi li i ovdje Propovjednikov pripjev: "Ništa nova pod suncem".
Dovoljno je pogledati obilje literature koja je napisana o molitvi pa da možda prebrzo zaključimo kako je o molitvi sve rečeno, da je to omiljena tema pisaca duhovnog profila, nešto o čemu se može lako pisati i svašta napisati, pa se pisci olako laćaju pera i pisanja.
Pisati i govoriti o molitvi nije jednostavno i lakoća pisanja nije razlog što je puno napisano o toj temi. Molitva je prijeka potreba, kruh svagdanji i zato se o njoj tako često piše i govori i potrebno je trajno o njoj pisati, pozivati ljude na molitvu, učiti ih moliti, a napose svakoj novoj mladoj generaciji o molitvi treba govoriti i učiti je kako treba moliti.
To je potrebno jer molitvom stvaramo nutarnje ozračje u kojemu se čovjek susreće s Bogom. Molitvom izgrađujemo duhovnu kralježnicu koja nam pomaže da se ne savijamo poput trske pod svakim dahom svijeta, nego da zauzimamo stavove prema svijetu i da ih se ne bojimo javno očitovati. Molitva nam pomaže da oblikujemo svoj svjetonazor i pomaže nam da se opiremo slici svijeta koja se želi utisnuti u naš život i tako nas oblikovati na svoj način.
Različiti su pristupi molitvi i različiti su oblici molitve. Govorimo o školama, putevima, duhovnostima iz kojih izlazi molitva ili koje molitva oblikuje. Svaki red u Crkvi, svaka Družba, ili Kongregacija njeguje svoj stil. Koliko ima redova u Crkvi toliko je i stilova molitve. Ponude su različite i dobro je da ih ima. Svatko može izabrati po svom ukusu, svojim potrebama i željama. Pronaći svoj stil, naći svoj ulaz u molitvu, to je najvažnije, jer u Očevoj kući ima mnogo stanova, a svijet molitve ima mnoštvo ulaza. Zato su svi priručnici samo pomoć za to.
Ne želimo ni mi ovdje biti toliko originalni koliko jednostavni i jasni u duhu ovog izričaja: Ono što često čini novima stare ideje, jest da ih se uzme ozbiljno.
Osjećamo kako nam život bez molitve brzo postaje neljudski. Isto tako naša nastojanja u molitvi brzo malakšu, nailaze na poteškoće i lako se obeshrabrimo. Treba nam podrška, savjet, pomoć. Pitamo se da li ispravno molimo i kako svoju molitvu vrednovati? Koliko dugo moliti i što je s našom gorljivošću i hladnoćom dok molimo? To su neka od pitanja koja nam se nameću i ovim želimo barem donekle u tome pomoći.
Na kraju, to je i cilj ove knjige, želimo ukazati na jednu od ponuda koja nam želi pomoći da pronađemo i oblikujemo svoj osobni stil u molitvi, ponudu iz isusovačke duhovnosti koju je utemeljio sv. Ignacije Lojolski. Želimo ukazati na put kojim je on išao i na kojem je susreo Boga i imao iskustvo Boga. Nije napisao nikakav traktat o duhovnosti, još manje kakvu studiju o molitvi. Napisao je knjižicu o duhovnim vježbama kojom želi reći da je to njegovo iskustvo Boga i da ga svatko može imati ako odluči obaviti duhovne vježbe onako kako on predlaže da ih se obavi.
Duhovne vježbe su njegovo posebno iskustvo molitve i u njima nam nudi različite metode za molitvu. Njegov se život odlikovao time što je uvijek imao Boga pred očima te u svemu tražio i nalazio volju Božju. Možda je stoga i trajno bio u molitvi iako je bio čovjek neobično aktivan. Tajna svetosti i svetaca je u tome što su uspjeli spojiti molitvu i rad, akciju i kontemplaciju. Sv. Ignacije je bio contemplativus in actione, kontemplativan u djelovanju.
Ovdje ćemo ponuditi neke od načina na koje je on molio i koji nam mogu pomoći u molitvi i pronalaženju svog osobnog puta što je za nas najvažnije. Stoga ćemo govoriti o meditaciji i kontemplaciji te o trima načinima moljenja o kojima sv. Ignacije govori u svojoj knjižici duhovnih vježbi. Nakon uputa o meditaciji, kontemplaciji i o trima načinima moljenja pokazat ćemo kako to konkretno ostvariti i provoditi u životu.
Najprije želimo progovoriti o nekim uvjetima koje treba ostvariti da bi naša molitva bila plodna. Ne zaboravimo, molitva je dar, ali i mi sa svoje strane trebamo učiniti sve što o nama ovisi da taj dar možemo prihvatiti. Stoga ostajemo trajno učenici koji mole: Gospodine, nauči nas moliti!
Na blagdan sv. Stanislava Kostke, Split, 13. studenog 1996.
Preduvjeti za molitvu
Da bismo molili i ustrajali u molitvi, potrebno je osigurati barem osnovne uvjete za molitvu. Mi obično utrčimo u molitvu koju počinjemo znakom križa i mislimo da smo time i spremni za susret s Bogom. Tu smo i najveći formalisti. Kad imamo priliku moliti malo duže, barem pola sata, potrebno je doista obratiti pažnju na neke uvjete koji nam mogu pomoći da nam molitva bude doista razgovor s Bogom.
Nikad ne smijemo zaboraviti da je molitva dar i dužnost. Dar, jer pristupamo Bogu svjesni da On može dati i uzeti. Mi smo s otvorenim rukama pred Njim. On daje da molitvu doživimo kao radosni susret s Njim ili kao mučno hrvanje i bolno propinjanje da nešto učinimo i doživimo. Dužnost, jer treba biti prisutna u našem danu i onda kad nam se ne da moliti, kad nismo "raspoloženi" za molitvu. Ne možemo imati ovakav stav prema molitvi: kad smo raspoloženi i kad nam se moli, ostat ćemo u molitvi i nekoliko sati, a kad nam se ne moli i kad nismo raspoloženi za molitvu, onda uopće nećemo ni moliti.
Uspjeh molitve ne mjerimo po nutarnjem raspoloženju: ako smo mogli moliti i doživjeli utjehu, onda je molitva bila dobra. Naprotiv, ako smo se borili, ako nije išlo onako kako smo mi mislili da je trebalo ići, onda molitva nije bila dobra. To nije ispravan stav. Ako tako vrednujemo molitvu i ako očekujemo da nam u molitvi bude uvijek samo ugodno, onda nećemo svaki dan moliti, jer je nemoguće da trajno u molitvi doživljavamo radost i utjehu. Kvalitet molitve nije u njezinoj dužini, niti u njezinoj gorljivosti, nego u činjenici da smo u povezanosti s onim kome možemo reći "Oče naš" ili "Oče moj".
Potrebno je shvatiti kako je važno i vrijedno da Bogu darujemo u molitvi vrijeme koje smo za to odredili, a On će dati utjehu ili dopustiti da to vrijeme doživimo i proživimo kao teško i mučno hrvanje s Njim i sa samima sobom. Kao što znamo prihvatiti iz njegove ruke ono što je lijepo i ugodno, tako trebamo znati prihvatiti i ono što je bolno i teško. I kao što u ushitu i utjehi vrijeme molitve brzo prolazi, tako u tjeskobi i suši sporo odmiče i u napasti smo da dignemo ruke od svega i idemo nešto "pametnije" raditi. U takvim trenucima suše trebamo izdržati i ostati vjerni vremenu koje smo odredili za molitvu.
Molitva počinje iz naše trenutačne, aktualne situacije. Takvi smo kakvi jesmo, ni bolji ni gori. Ne dolazimo kakvi smo jučer bili ili kakvi ćemo možda sutra biti. Dolazimo s onim što imamo, s onim što nosimo u sebi. To su naše radosti i naše žalosti, nade i razočaranja, boli i brige. Sve ono što proživljavamo, eto s tim smo pred Gospodinom. Na pragu, pred Njegovim vratima stojimo i kucamo, ponizna srca i s prosjačkim rukama.
Dolazimo mu kao prijatelj prijatelju. To je važno. To ne smijemo zaboraviti. Ako ne dolazimo Bogu sa sviješću da nam je prijatelj i da nas s ljubavlju gleda, onda se varamo o Njemu, onda ga krivo poimamo. On nam je prijatelj. Gleda nas s nježnošću i povjerenjem. Znamo što nam znači prijatelj u životu. Eto, takav je naš Bog, takav je naš Gospodin.
Da bi taj susret bio dostojan Boga i mene, trebam se potruditi da sa svoje strane učinim sve što o meni ovisi, da pronađem uvjete koji će mi omogućiti taj susret i pomoći da pronalazim svoj osobni hod i svoj način molitve. Koji su to uvjeti koje trebam ostvariti prilikom molitve? Spomenut ćemo neke od njih, možda one najvažnije, da bismo mogli sa svoje strane učiniti sve što o nama ovisi za molitvu.
Mjesto
Mi obično molimo u crkvi, kapelici ili nekom prostoru koji smo uredili za meditaciju i molitvu. Osjećamo kako se tu možemo bolje sabrati i snažnije doživjeti Božju prisutnost. Povlačimo se na samotno mjesto, daleko od buke i pogleda drugih. Želimo biti oči u oči s Gospodinom i govoriti mu od srca k srcu. To je potrebno i dobro je ako to činimo.
No, ne možemo uvijek doći do crkve, kapelice nam nisu blizu i nemamo lako pristupa do zajedničkih molitvenih prostora. Potrebno je stoga u svojoj kući, svom stanu, svojoj sobi napraviti prostor, naći kut koji ću doživljavati kao sveto tlo pred kojim izuvam svoju obuću (Usp. Izl 3, 5) kad želim na njega stupiti. Može tu biti kakav obični prostirač, mali sag, prostirka, klupica ili klecalo, raspelo ili kakva druga slika ili znak koji će me na to podsjećati.
U knjižici Duhovne vježbe sv. Ignacije upozorava onoga koji ih obavlja da prije svake meditacije ovako postupi: Jedan ili dva koraka od mjesta gdje ću promatrati ili razmišljati zastat ću toliko koliko bih izmolio Oče naš, upraviti duh prema gore i zabavljen mišlju kako me Bog i naš Gospodin motri morat ću izvršiti čin poštovanja ili poniznosti. (DV 75)
Tako se pristupa molitvi. Trebam posvijestiti da sam u Božjoj prisutnost i da me Bog promatra i da je mjesto na kojem se molim u tom trenutku povlašteni prostor za susret s Bogom.
Mi možemo svuda moliti, ali ne idemo svagdje moliti. Može to biti na tržnici, u tramvaju, autobusu, u gradskoj gužvi, u šetnji. Priznat ćemo da to ipak nisu mjesta na koja idemo redovito moliti. Zato je potrebno pronaći mjesto koje je prikladno, svoje "sveto tlo" pred kojim ću izuti ne samo obuću sa svojih nogu, nego skinuti masku privida, oholosti te iskoraknuti iz svega onoga što me okružuje da bih mogao iz jedne druge perspektive gledati svoj život, svijet oko sebe i moliti.
Ti naprotiv, kad moliš, uđi u svoju sobu, zatvori vrata i pomoli se svomu Ocu, koji je u skrovitosti. I Otac tvoj, koji vidi u skrovitosti, uzvratit će ti. (Mt 6, 6)
Vrijeme
Nemam vremena! Prezauzet sam! To su refreni koji ne prestaju silaziti s naših usana. Zbilja, tko ima vremena, neka digne ruku! U trajnoj smo hitnji. Uvijek se žurimo, a opet tako često kasnimo. I ritam se pojačava. Kao da smo u nekom nemilom žrvnju koji nas vrti i melje i osjećamo se nemoćnima da iz njega izađemo.
Rokovnici su nam prepuni ugovorenih susreta, dani preopterećeni preuzetim obvezama. Trčimo s jednog susreta na drugi, a pri kraju jedne obveze ili posla već mislimo na drugi. Događaji nas guraju, potrebe se umnažaju i tako postajemo robovi jurnjave, nervozni i nesposobni da se smirimo i da molimo. Nervoza, živčana napetost i nestrpljivost su najveći protivnici molitve.
Utrka s vremenom, žurba i brzina postale su norme našeg života. Vrijeme se vrednuje poput novca, nešto što se gubi ili dobiva. Gubimo ga i prisvajamo, želimo ga učiniti svojim vlasništvom i u tome je najveći problem. Zaboravljamo da je i vrijeme dar i kao dar ga trebamo prihvatiti. Propovjednik mirno i mudro veli: Sve ima svoje doba i svaki posao pod nebom svoje vrijeme. Vrijeme rađanja i vrijeme umiranja... vrijeme šutnje i vrijeme govorenja. (Prop 3, 1) U istome duhu možemo dodati: vrijeme rada i molitve, vrijeme akcije i vrijeme kontemplacije.
Unatoč svim naporima i nastojanjima tko to od nas može produžiti život za jedan lakat ili za koju sekundu?
Sv. Franjo Saleški upozorava nas da je žurba i naglost majka svih poroka jer ona poput Kronosa guta svoju djecu. Kao da se bojimo mira i tišine. Znati stati, zaustaviti se i slušati svoju nutrinu značajka je mudrih ljudi.
Trebamo uočiti svoj bioritam i u njemu pronaći kvalitetno vrijeme u kojem ćemo se moći moliti. Da li će to biti jutro ili večer, po danu ili u noći, svejedno je. Važno je da je to vrijeme koje mi najviše odgovara za molitvu. Ne bismo smjeli Gospodinu ostaviti ostatke ostataka svoga vremena, nekakav vremenski škart. Kad smo možda već umorni, pospani i onda želimo nešto na brzinu izmoliti i tako obaviti neku dužnost i umiriti savjest. Bogu trebamo dati prvine svoga vremena, najkvalitetniji dio svoga vremena u danu, a ne tek ono što nam ostane.
Dati svoje vrijeme Bogu znači prepustiti mu dio svoga bića, samoga sebe, odričući se svoga prava na posjedovanje. To znači pustiti Bogu da u nama učini ono što nikad nikakvo vrijeme ne bi moglo učiniti.
Dobro je, po mogućnosti, unaprijed odrediti koliko ću vremena moliti. To neće biti uvijek moguće, ali ako se želimo disciplinirati u svojoj molitvi, to je neophodno potrebno učiniti. I onda se držati tog određenog vremena.
No, koliko bi vremenski trebala trajati molitva? Tko to može reći? Ili, da li je potrebno na to odgovarati? Taj se problem pojavio i u vrijeme sv. Ignacija Lojolskog. Dvojica su isusovaca inzistirali da dobiju dozvolu od svog poglavara te odu u pustinju gdje bi se kroz sedam godina potpuno posvetili molitvi jer su smatrali da se ne mole dovoljno. Sv. Ignacije je odgovorio na zahtjev te dvojice isusovaca koji su još k tome govorili da molitva koja ne bi trajala duže od jednog ili dva sata nije prava molitva. Radi se o poznatoj instrukciji u kojoj sv. Ignacije odgovara sa sedam argumenata. U petom kaže ovo:
Ako je molitva molba Bogu za ono što priliči i ako je još općenitije rekavši pobožan i ponizan pokret koji uzdiže k Bogu, što se može učiniti za manje od dva sata, pače za manje od pola sata, kako se može zanijekati ime prave molitve onim (molitvama) koje ne prelaze sat ili dva? (Citirano prema "Vie consacree", br. 6, str. 329.-330., Namur, 1981.)
U potpunosti se možemo složiti sa svecem iz Lojole i cijelom crkvenom tradicijom koja kaže da je za molitvu bitan nutarnji stav osobe koja moli. Koja će to biti metoda, koliko će molitva vremenski trajati, nije važno. Osoba koja je razborita i poučljiva Božjem Duhu znat će odabrati i odrediti i jedno i drugo.
Tijelo
Može nam se nametnuti pitanje: pa kakve veze ima tijelo s molitvom? Nije li molitva stvar našeg duha, srca, uma, volje, sve samih duhovnih dimenzija naše osobnosti? Zašto onda tu treba o tijelu govoriti? Tu i počima problem. Zanemarili smo svoje tijelo u molitvi, pače zapostavili ga i zato imamo toliko problema s molitvom.
Mi nismo duša plus tijelo ili samo duša ili samo tijelo, nego smo jedinstvena osoba čije se dvije dimenzije S duhovna i tjelesna međusobno prožimaju. Dolazimo Bogu u molitvi sa svim onim što jesmo i što imamo. Ne možemo moliti i zanemariti svoje tijelo, ostaviti ga negdje poput ogrtača na vješalici u predsoblju prostorije u koju idemo moliti. I jer ne znamo kako tijelo uključiti u molitvu, ono nam često puta predstavlja smetnju u molitvi. Uz malo truda i nastojanja može nam biti velika pomoć u molitvi. Shvatit ćemo kako i svojim tijelom možemo itekako moliti.
Kad molimo kao zajednica, naši su se stavovi, naši položaji tijela "standardizirali" i sveli uglavnom na tri stava: sjedeći, stojeći i klečeći. Koji put pojedini se usude raširiti ruke kad mole Oče naš. I to je sve.
Međutim, kad smo sami, mogli bismo i trebali bismo više uključiti svoje tijelo u molitvu i svojim tijelom moliti. Od njega možemo napraviti riječ koju nije potrebno izgovarati jer dovoljno jasno govori svojim izražajem. Koliko se samo gestama služimo u običnom govoru, kojim sve pokretima pratimo izgovorenu riječ ili je ne trebamo ni izreći jer naša gesta dovoljno rječito govori.
Tijelo izražava ono što osjećamo i nosimo u svojoj nutrini. Drukčiji smo kad se veselimo, a drukčiji kad smo tužni. Kad idemo nešto moliti, nećemo se ponašati kao kad idemo nekome zahvaliti. Kad pristupamo molitvi, onda to činimo iz one situacije u kojoj se nalazimo, iz onog trenutka što u sebi proživljavamo. To ne smijemo zanemariti. Inače, postat ćemo nestvarni i umjetni.
Zato nam tijelo ne smije biti zapreka nego pomoć u našoj molitvi. Nije, stoga, potrebno ići na Daleki istok i tražiti kod gurua i drugih učitelja savjet i pomoć ili pohađati istočnjačke tečajeve koji bi nas naučili kako osjetiti svoje tijelo, kako se opustiti i smiriti i tako što bolje svoje tijelo iskoristiti u molitvi. Sve te tehnike imaju drugi cilj. Mi ne želimo postići nirvanu, izgubiti se u nekom miru i ništavilu gdje se ništa ne događa. Ukoliko nam različite tehnike pomažu, treba ih iskorisiti. Ako nas ne pripremaju na molitvu, onda ih ne možemo promatrati kao dio našeg molitvenog izražaja, nego kao tehnike kojima se želi nešto drugo postići što nama nije cilj kad idemo moliti.
Dovoljno je koji trenutak zastati, smiriti se, osjetiti svoju nutrinu, pa da shvatimo koji ćemo položaj tijela u svojoj molitvi zauzeti.
U dodacima svoje knjižice Duhovne vježbe sv. Ignacije upozorava onoga koji ih obavlja kako će postupiti da dobro obavi molitvu (vježbu) i tako lakše nađe ono što želi:
Moram započeti svoje promatranje sad klečeći na koljenima, sad ležeći prostrt, sad nauznak, sad sjedećke, sad stojećke, idući uvijek za tim da nađem što želim. Ali pazimo na dvoje: prvo, nađem li ono što tražim klečeći, neću zauzimati drugi položaj da bih to ispitao, nađem li ležeći, isto tako itd.; drugo, nađem li u jednoj točki ono što želim, mirno ću se tu zaustaviti, ne hiteći tjeskobno dalje, sve dok ne udovoljim srcu. (DV br. 76)
Svejedno je, dakle, koji će biti položaj moga tijela, ali je jako važno da taj položaj bude odraz mog duhovnog raspoloženja s kojim stupam u molitvu. Taj stav izražava dio moje intime.
Molitva u samoći daje nam priliku i dopušta da kroz tjelesni izražaj iznesemo ono što nosimo u srcu: molbu, prikazanje, zahvalnost, tjeskobu, radost, itd.
Psalmi obiluju takvim prizorima kad govore o uzdignutim rukama u večernjem prinosu, o prostrtosti u klanjaju, ili kajanju, o licima koja su zaplakana ili radosna pred Gospodinom, o klicanju i plesu...
Ako pokušamo to ostvariti u tišini i samoći svog molitvenog prostora, bit ćemo iznenađeni kako nam te geste ukazuju na nesvjesne zapreke i skrivene paralize koje u sebi nosimo, ali isto tako koliko nam pomažu da pronađemo osobni put u molitvi koja nas u tišini povezuje s Bogom.
Šutnja
Šutnja ne znači samo odsutnost govora. Možemo šutjeti, a da nam u nutrini duha bude kao na tržnici. Isto tako možemo biti na tržnici, a da u nutrini ostvarimo tišinu i šutnju duha.
Boga susrećemo u tišini, u šutnji koja još više pojačava našu samoću i čini nas sposobnijima za susret s Bogom. Poznat nam je susret proroka Ilije s Bogom na brdu Horebu. Glas reče Iliji: Iziđi i stani u gori pred Jahvom. Evo Jahve upravo prolazi. Pred Jahvom je bio silan vihor, tako snažan da je drobio brda i lomio hridi, ali Jahve nije bio u olujnom vihoru; poslije olujnog vihora bio je potres, ali Jahve nije bio u potresu; a poslije potresa bio je oganj, ali Jahve nije bio u ognju; poslije ognja šapat laganog i blagog lahora. Kad je to čuo Ilija, zakri lice plaštem, iziđe, i stade na ulazu u pećinu. (1Kr 19, 11-13)
Oci iz pustinje imaju izvanredno iskustvo šutnje i tišine. Zgoda iz života opata Arsenija, koji je pripadao gotovo prvoj generaciji otaca iz pustinje, svjedoči nam o važnosti šutnje u našem životu. Bio je najprije odgojitelj na carskom dvoru u Rimu. Dok je bio na dvoru imao je pred sobom karijeru jer je odgajao careve sinove. Budući da je bio pobožan, znao se ovako moliti: Gospodine, vodi me na takav način da se spasim. Jednom zgodom za vrijeme molitve čuo je glas koji mu je rekao: Zašuti! To znači ostvari tišinu i šutnju u svojoj nutrini i naučit ćeš što ti je činiti.
Malo nas toga danas u svijetu potiče na šutnju i tišinu. Naprotiv, sve je usmjereno na to da nam privuče pažnju i da zaplijeni našu pozornost. Moramo se upravo boriti za trenutke šutnje i mira. Svijet je preplavljen slikama koje napajaju naše oči, pun je riječi i govora koji ispunjaju naše uši.
Preplavljeni smo pravom bujicom riječi. Nalazimo ih svugdje oko sebe: na panoima, reklamnim pločama, ekranima i vrpcama. Svud oko nas vrvi od ispisanih riječi koje svjetlucaju i privlače našu pažnju. Okruženi smo televizijskim i radio aparatima. Hodamo s vokmenima na ušima, svuda pljušte riječi i nije čudo da im više ne vjerujemo, da lako gazimo zadane riječi. Naše je vrijeme vrijeme inflacije riječi. Nije čudo što su nam riječi često puta mjed što ječi i cimbal što zveči.
Upravo zbog toga je riječ izgubila svoj smisao i značenje. Lako je izričemo ne misleći pritom na njezino stvarno značenje. Stoga toliko nesporazuma i manjka prave komunikacije. Sve dok budemo živjeli u inflaciji riječi, doživljavat ćemo devalvaciju misli. Sve dok nam riječi ne budu izlazile iz duboke šutnje, one neće ukazivati na pravi smisao. Samo iz istinske šutnje mogu izlaziti prave i smislene rječi. I sama Utjelovljena Božja Riječ je izišla iz vječne šutnje i zato je njezin govor bio tako plodan.
Moramo se znati zaustaviti, dati prostora Bogu i miru. Jedino s Bogom i u miru možemo popraviti tkivo svoje duše. Zato je potrebno zašutjeti, stvoriti u nutrini ozračje u kojem se može roditi prava riječ. Sva su se velika djela rodila u šutnji i tišini. Tako će nas šutnja naučiti govoriti i moliti.
Srce
Često puta čujemo da je srce pravo mjesto za molitvu i da molitva treba sići iz glave u naše srce. Iz srca treba molitva izlaziti.
Kad kažemo srce, onda time želimo reći cijeli čovjek, ili srce u biblijskom smislu. Molitva tako zahvaća cijelog čovjeka i cijeli čovjek moli kad je u molitvi. Srce je simbol najljepšeg i najdragocjenijeg što čovjek ima u sebi. Stoga u običnom govoru znamo reći da nas je nešto "uhvatilo za srce", a to znači da nas se dojmilo u našem dubokom središtu.
Srce je simbol života, ljubavi, svega plemenitog i lijepog što čovjek posjeduje. Simbol je i Božje ljubavi prema svijetu i čovjeku.
Izabrani Božji narod je u tijeku svoje povijesti kroz nevjernost i odanost Bogu spoznavao da Bog ima osjetljivo srce prema njemu, srce koje je ranjivo na odbijanje i prezir, srce koje je milosrdno i vjerno unatoč nevjernosti naroda. Unatoč svemu Božje srce ostaje vjerno jer ne može sebe zanijekati.
Konačno, Božja ljubav se u potpunosti očitovala na križu u Isusovu probodenom srcu iz kojeg su potekle zadnje kapi krvi i vode. Tu se do kraja pokazao i razotkrio ritam Božjeg srca, ritam bezmjerne ljubavi. Stoga ne čudi da pobožnost Srcu Isusovu želi istaknuti tu ljubav koja se trajno nudi i dariva.
I čovjek ima srce. Slika je Božja. Može ljubiti i voljeti, osjećati i trpjeti, imati sućuti i milosrđa. U svojoj najvećoj zapovijedi Bog traži od njega da Ga ljubi svim srcem svojim. Bog jedino gleda što se događa u čovekovoj nutrini koju simbolizira srce. Tako poučava proroka Samuela prilikom Davidova izbora i pomazanja: Ne gledaj na njegovu vanjštinu ni na njegov visoki stas... Bog ne gleda kao što gleda čovjek: čovjek gleda na oči, a Jahve gleda što je u srcu. (1Sam 16, 7)
Mi molimo cjelinom svoga bića. Ne samo pamćenjem, ne samo razumom, ne samo osjećajima, ne samo voljom. Sve je to uključeno. Sve to spada u čovjekovu intimnost, u prostor srca. Sve to sačinjava nutarnjeg čovjeka o kojem sv. Pavao piše Efežanima. U nutrini se ostvaruje susret između Boga i čovjeka.
S pravom, stoga, kažemo da se srcem moli. Mi uglavnom živimo na površini, na rubu svoga bića. Zato nam srce ostaje skriveno, zaspalo i ne znamo kako bismo sišli u te dubine i pokrenuli bogatstvo koje se u njima skriva. I jer nas više zanima ono što možemo vidjeti, čuti, dodirnuti ili površinski doživjeti, zanemarili smo tu nutarnju dimenziju našega života.
Isus često upozorava svoje slušače da im je srce zatvoreno, tvrdo, sklerotično. Ritam takvog srca je ritam svijeta, ritam izokrenute ljestvice kratkotrajnih vrijednosti koje zatrpavaju srce i prekrivaju mu obzore istinskih vrijednosti.
Moliti srcem znači pronaći njegov put, put srca, a to znači uspostaviti kontakt s Božjim srcem kako bi i naše srce zakucalo u ritmu Božjega srca i Božje ljubavi. To znači isto tako usvajati iskustvo sv. Terezije Avilske koja je rekla: Nije važnost u tome da puno mislimo nego da puno ljubimo. Tako nam molitva i vrijeme koje joj dajemo postaju ljubav.
Moliti srcem znači stati na "sveto tlo", ostvariti nutarnju šutnju, povući se iz vanjske buke. To znači sagnuti glavu i usmjeriti je prema srcu, udaljiti se od misli što nas uznemiruju i odvlače od susreta s Bogom. To znači usmjeriti svoj nutarnji pogled prema središtu, prema srcu i osluškivati njegov ritam s kojim se onda molitva usklađuje.
Tu nas Bog čeka u tajnosti i tišini, povrh naših umovanja, nemira i zabrinutosti. Put koji trebamo prijeći da to ostvarimo može nam se činiti dug, težak i gotovo nemoguć. Čini nam se da ne možemo ući u to zatvoreno srce, nego ostajemo vani, nemoćni i očajni.
Katkad smo možda i ljuti i htjeli bismo nasilno ući, provaliti kroz ta vrata jer naslućujemo da bi se iza njih mogao dogoditi susret između nas i Boga. Tu i jest uzrok našem neuspjehu jer zaboravljamo da to nije u našoj vlasti, da je to dar koji trebamo prihvatiti. Duh je unutra, a Riječ dolazi izvana. Zajedno oblikuju naše srce za istinski susret Boga i nas u ozračuju molitve.
Ne zaboravimo da još Netko strpljivo stoji pred vratima našega srca i kuca. Evo stojim na vratima i kucam. Ako tko čuje moj glas i otvori mi, ući ću k njemu i večerat s njim i on sa mnom. (Otkr 3, 20) Potaknut ovom rečenicom jedan je monah s Istoka savršeno opisao stanje zatvorenog, ledenog i sklerotičnog srca na čija vrata kuca Gospodin:
Ove riječi ne pripadaju tekstu nekom od naših četiriju evanđelja, nego su iz knjige Otkrivenja. One pripadaju vječnom evanđelju koje ujedinjuje sve poruke što ih Bog upućuje ljudima. One se ne tiču samo neke povijesno određene epizode, one opisuju opću situaciju koja je smještena izvan prostora i vremena. Te riječi izražavaju iskustvo koje može biti jučerašnje, današnje ili sutrašnje, one su poziv koji trajno odzvanja u mom srcu kao i u mom uhu i potresaju me.
'Evo stojim na vratima...' Vidio sam ga kako dolazi. Žurno je hodao. Znao sam, ili još bolje, osjećao sam da je dolazio prema mojoj kući i hitro sam se povukao s prozora da me ne bi vidio. Nisam bio siguran da ću mu otvoriti.
Njegovi posjeti stvarali su u meni dvostruk i suprotan utisak. Poznajemo se već dugo vremena. Kroz neko vrijeme bili smo vrlo intimni. Zatim su se naši odnosi prorijedili. S jedne strane često sam se osjećao uznemirenim. Postavljao mi je osobna, oštra i opora pitanja koja su u meni djelovala poput paljevine. Trudio sam se da skrenem razgovor na područje ideja i doktrina. Ali on se uvijek vraćao na intimne stvari o kojima sam se bojao govoriti. Više puta je došao i umjesto da mu otvorim ja sam se sakrio, ali ne bez stida i grižnje savjesti.
Evo ga i sada je došao pred moja vrata. Ne pred glavna vrata moje kuće. U ovom trenutku stoji pred manjim stražnjim vratima.
U početku našeg prijateljstva i povjerljivosti, kad nisam nikakvu tajnu skrivao pred njim, molio sam ga da uvijek ulazi na ta stražnja vrata puštajući na velika vrata strane goste, ostavljajući ih za ceremonijalne posjete. Zatim sam počeo osjećati nelagodu pred tim običajem da sam ga puštao ulaziti na ta rezervirana vrata. Ulazeći straga mogao je čak vidjeti ili proći kroz obiteljske prostorije koje su bile u neredu. Činilo mi se da se počeo interesirati za prostoriju u kojoj sam jeo, za moju kuhinju, za moju spavaću sobu. Nered i prašina nisu mu izmicali. Čak je davao primjedbe u isto vrijeme diskretne, nenametljive i izravne. Odgovarao sam uvijeno: 'Oh! znadete, to je teško... Ne stižem...' On mi je odgovarao: 'A ako pokušamo zajedno, obojica?' Ali ja sam se bojao.
Bojao sam se da će otkriti do koje su mjere određene stvari bile onakve kakve nisu smjele biti. Odgađao sam pod izgovorom da sam jako zauzet, da imam hitnih obveza. Da bih jednostavno sve prekinuo, osudio sam ta stražnja vrata. Od tada sam ga puštao da ulazi na glavni ulaz. Primao sam ga u salon. Posjeti su postajali, mojim postupkom, sve hladniji i formalniji i sve rjeđi i rjeđi.
Stigao je, dakle, pred sporedna, stražnja vrata. Ona su zatvorena. Odkad su ta 'njegova' vrata bila osuđena divlja vegetacija je počela nesmetano rasti i prekrivati ih. Bršljan je slobodno rastao. U njihovu podnožju rasle su stabljike gorskog velebilja i drača. Brava je zahrđala.
Zaustavio se pred 'svojim' vratima. I gledao ih je. Da li će pokucati? Hoće li, dakle, unići na ta vrata i tako pokazati da želi obnoviti našu bivšu intimnu povezanost? Ali evo ga kako kuca! Da li ću mu otvoriti? Ništa nije spremno da ga primim! Jedan nevjerojatni nered posvuda se prostirao. I gdje je ključ od tih vrata? Još uvijek kuca. Promatram ga izdaljeg. Blago kuca. Nije lupao šakom. Gotovo nježno je dodirivao vrata kucajući srednjim prstom. Zamijetio sam da mu pogled nije usmjeren izravno na vrata. Kucajući gledao je pokraj i gore prema nebu. Izražaj mu je bio ozbiljan, pažljiv, ali ne i nestrpljiv. Izgledao je da se koncentrira ne na vrata ili na odgovor koji ću mu dati, nego na milost koju Otac može nadahnuti.
Još uvijek kuca. 'Evo stojim na vratima i kucam'. Glagol je u prezentu i radi se o radnji koja se ponavlja i traje. Što ću učiniti?
Ne mogu više živjeti bez njegove prisutnosti, ali ne mogu ni podnositi njegovu prisutnost. Ako otvorim, da li će mi uputiti prigovor? Da li bih se trebao ispričati? Ne mogu otvoriti a da mu se bezuvjetno ne predam... Tako, dakle, neće biti problema.
Krenimo! Pošao sam k vratima. Otvaram ih uz škripanje i zadržavanje parazitskih biljaka. Povukao sam se: 'Uđi, Gospodine! Gospodine, ti znaš...' Htio sam reći: 'ti znaš da te usprkos svega volim, ali nisam se usudio nastaviti rečenicu i jecaj je zagušio moj glas.
On me gleda s blagim osmjehom. Kaže mi: 'Znam. Želim s tobom večerati! Ja sam kriknuo: 'Gospodine, ja nemam ništa što bi trebalo!' Odgovara mi: 'Ja tebe zovem večerati. Ja hoću kod tebe slaviti svoju Večeru'.
Riječ
Upitali su jednog kineskog mudraca: Što biste učinili kad biste bili gospodar svijeta? Odgovorio je: Uspostavio bih smisao riječi!
Već davno je mudri čovjek osjetio gdje nedostaje smisla i u kojem područuju bi ga trebalo ponovno uspostaviti. Riječi su nam potrebne jer omogućuju da možemo komunicirati. Još je potrebnije ostvariti ozračje u kojemu se može riječ pojaviti i čuti. To je tišina. Kao što je prava Riječ Božja došla iz tišne i samo u tišini duše ona se može čuti, napisao je sv. Ivan od Križa, tako je potrebno stvoriti tišinu u kojoj bi i naše riječi sazrijevale i osmišljene nalazile put do srca.
Imao je pravo stari mudrac! Riječi su nam izgubile smisao. Riječi nam više ne govore. Lako uskratimo ili oduzmemo riječ drugome. Ne damo mu doći do riječi. Zato i ne slušamo riječi, prečujemo ih i prešućujemo.
Nažalost, jednako se ponašamo i prema Božjoj Riječi. Bog čovjeku upućuje svoju riječ. Zato čovjek treba slušati, osluškivati tu Riječ. Treba postati slušatelj Riječi. Ne samo da je čuje, nego da je primi kao sjeme u svoju nutrinu, u svoje srce. Sjeme Riječi Božje pada na tlo naše nutrine. O nutrini, o toj našoj njivi na koju pada Riječ ovisi kakav će biti urod tog sjemena. A da bi čuo Riječ čovjek mora doći u osamu, mora u nutrini stvoriti tišinu. Uho mu treba biti pažljivo, a srce otvoreno.
Prorok Izaija je imao duboko iskustvo slušanja i primanja riječi i zato je rekao: Svako jutro on mi uho budi da ga slušam kao učenici. (Iz 50, 4) Slušajući i primajući riječ čovjek postaje biće dijaloga. Stvoren je za dijalog sa svojim Stvoriteljem.
Riječ nas poziva da izađemo iz sebe, iz svojeg uskog i zatvorenog kruga, da se otvorimo drugome i pođemo mu u susret. I Bog nas zove na dijalog. Ali nas najprije poziva da ostvarimo tišinu. Ne da u nju pobjegnemo kao u neki svoj svijet gdje nas drugi ne može i ne smije uznemirivati. Tišina nije neka naša privatnost na koju imamo pravo i u koju se povlačimo da nam drugi ne dosađuje. Tišinu ostvarujemo jer je to istinski prostor za riječ. Riječ traži tišinu da se može čuti, da može odjeknuti, a tišina potiče na pravu riječ. One ne mogu jedna bez druge, upućene su jedna na drugu.
Tek kad su učenici na putu u Emaus zašutjeli, mogli su čuti Riječ koja je gorjela u njihovu srcu. Mi u molitvi upravo želimo čuti riječ. U našoj liturgiji riječ ima važno i povlašteno mjesto. Zato je slušamo u miru i tišini. Ostavljamo joj prostora i vremena da odjekne u našoj nutrini i dadne nam novi poticaj. Liturgija Riječi je poseban poziv i poticaj za susret s Bogom.
Ako su nam naše riječi postale dosadne, beznačajne, besmislene, tako nije s Božjom Riječju. Zato sv. Pavao upozorava Solunjane: Primite riječ Božju ne kao riječ ljudsku, nego kao riječ Božju, kakva uistinu jest. (1Sol 2, 13) Ona nosi u sebi trajnu snagu, vječno je mlada, svježa, nova, nadahnjujuća. Nažalost, nema među nama proroka koji bi je gorljivo pronosili, izgovarali i svjedočili. Navikli smo se na televizijsku, radijsku i novinsku riječ. Ta nas riječ želi informirati, a često puta i zarobiti, nametnuti nam nešto pod svaku cijenu. Vrlo često te informacije nisu prave, istinske, nego su u službi ideologije, politike i biznisa, a ne u službi čovjeka, istine, pravde i dobra. Zato nas dezinformiraju, zavode i ranjavaju.
Bog drukčije govori i ne možemo njegovu Riječ slušati kao što slušamo naše riječi. Govori nam kroz prirodu, govori kroz svemir. Tu riječ ne možemo čuti preko radio valova, ili pročitati na listu papira, a ipak se ona nalazi u eteru. Da čujemo Božju Riječ što dolazi iz tišine i da je ugradimo u temelje svog nutarnjeg čovjeka, moramo ostvariti tišinu u svojoj nutrini i uspostaviti mir u srcu. Bog je posvuda i svagdje govori, ali ga možemo čuti samo u tišini. Zato Isus upozorava: Dakle, pazite kako slušate! (Lk 8, 18)
Sveci su bili izvanredni slušatelji Božje Riječi. Često puta nisu ni znali kako im je dolazila, ali u napretku i rastu nutarnjeg čovjeka prepoznavali su da je tu u njima. O tome svjedoči posebno lijep tekst sv. Bernarda.
Priznajem da sam i ja također imao posjete Božje Riječi i to više puta. I premda je ulazila u mene puno puta, ja je nisam osjetio da je ulazila. Osjetio sam da je došla, sjećam se da je bila tu. Koji put sam mogao naslutiti njezin ulazak, ali osjetiti nikada, a još manje zamijetiti njezin izlazak. Jer, odakle je došla u moju dušu, kako je ponovno iz nje izašla i kad je napustila, još i više kud je ušla i kud je izašla S još i sada, priznajem, da ne znam, prema onoj riječi: 'Ne znaš odakle dolazi i kamo ide'. Ipak, to nije začuđujuće, jer je o njoj rečeno: 'Nećeš upoznati trag njezinih koraka'.
I doista, nije ušla kroz oči, jer ona uopće nema boje; nije ušla ni kroz uši, jer je se ne može čuti; ni kroz nosnice nije ušla, jer je duh a ne zrak; nije ušla ni kroz grlo, jer nije nešto što se može jesti i piti; i nisam je prepoznao ni u dodiru, jer je neopipljiva. Kuda je onda ušla? Možda uopće nije ni ušla, jer nije došla izvana? Jer nije ništa od onog što je izvana. Uostalom, nije došla ni iz moje nutrine, jer je dobra, a ja znam da nema ništa dobroga u meni.
Popeo sam se i iznad samog sebe: ali još više se uspela Riječ. Sišao sam dublje od sebe radoznalo istražujući, a ipak ona se nalazila još dublje. Kad sam gledao vani, shvaćao sam da je bila iznad svega što je bilo izvan mene; kad sam gledao unutra, ona je bila još dublje u meni. I spoznao sam istinu riječi: 'U njemu živimo, mičemo se i jesmo'; ali blažen onaj u kome ona živi, koji živi za nju, kojeg ona privlači i nosi.
Zapitat ćeš, jer su njezini putevi do te mjere nezamjetljivi, kako sam znao da je bila prisutna?
Ona je živa i djelotvorna. I onoga trenutka kad je došla k meni, ona je probudila moju dušu koja je spavala. Pokrenula je, ganula i ranila moje srce koje je bilo tvrdo kao nezdrav i opasan kamen. Počela je čupati i rušiti, graditi i saditi, suho zalijevati, tamno rasvjetljavati, zatvoreno otvarati, hladno grijati, te podizati, uspravljati i ravnati što je bilo krivo i hrapavo. Tako da je moja duša blagoslivljala Gospodina i sve što je bilo u meni blagoslivljalo je njegovo sveto Ime.
Tako, dakle, kad je koji put ušla u mene Riječ-Zaručnik nikad nije nikakav znak učinila da bi pokazala svoj ulazak, ni glasom, ni licem, ni hodom. Nijednim od tih pokreta nije mi se otkrila, nijedan moj osjet nije je zamijetio kad se u meni tajno nastanila. Jednostavno i jedino u pokretu moga srca prepoznavao sam njezinu prisutnost. U suzbijanju poroka i kroćenju strasti prepoznavao sam moć njezine snage. U ispitu i osudi svojih skrivenih pogrešaka divio sam se dubini njezine mudrosti. U polaganom napretku moga života iskusio sam njezinu blagu dobrotu. U obnovi i doradi moga duha - nutarnjeg čovjeka S otkrio sam nešto od ljepote njezina lica.
Relacija
O molitvi možemo govoriti i kao o susretu. Ona i jest susret u najposebnijem smislu te riječi. Moliti, to znači susresti se s Bogom. To je dodir, uspostavljanje kontakta s Bogom.
Da susret između osoba bude istinski i pravi mora postojati obostrana otvorenost. Kvalitet i intenzitet susreta ovisi o kvaliteti i intenzitetu relacije i očitovanja osobe jedne drugoj. U pitanju je otvorenost srca, otvorenost u kojoj dopuštamo drugome da nam priđe, da se ne boji naše blizine, nego da se u našoj blizini i mi u njegovoj obogatimo relacijom koju uspostavljamo. To je pitomost ili pripitomljenost o kojoj se govori u Malom princu. To je uspostavljanje povezanosti, linija između osoba što gledaju i vide otvorenošću srca.
Ne možemo imati dva srca: jedno za ljude, a drugo za Boga. Istim srcem uspostavljamo kontakt i s Bogom i s čovjekom. Stoga je Isus i povezao ljubav prema Bogu i ljubav prema čovjeku u jednu zapovijed. Zato naša povezanost, naša relacija s drugima ovisi o relaciji s Bogom i naša relacija s Bogom ovisi o relaciji s bližnjima. Ne možemo jednu od druge odvojiti. To je zajednički krug ljubavi. Ako se negdje prekine povezanost, onda je više nema nigdje. Ako nemamo s Bogom kontakta, onda ga nemamo ni s čovjekom. Ne možemo biti u relaciji s Bogom ako nismo u relaciji s čovjekom. Kako možemo uspostaviti relaciju s Bogom i ljubiti Boga koga ne vidimo, ako nemamo relacije s čovjekom, ako ne ljubimo čovjeka koga vidimo.
Naša molitva ovisi o kvaliteti tih odnosa. Naše su relacije u krizi i zbog toga imamo poteškoća u molitvi. Istina, Bog nas prihvaća takvima kakvi jesmo: zatvoreni, osamljeni, sebični, bez kontakta s drugima. S Božje strane nikad nema zapreke za susret. Ali mi smo blokirani u tom susretu ako nemamo ispravan odnos s onima s kojima živimo. U molitvi to uviđamo, počinjemo shvaćati što nam je činiti i stičemo snagu da to i ostvarimo. Uspostavljeni odnos s Bogom u molitvi potiče nas da ga uspostavimo i s čovjekom.
U susretu s Bogom ne vrijede maske ni fasade s kojima dolazimo jedni pred druge. Osjećamo da u njegovu svjetlu možemo sagledati najmračnije i najudaljenije kutke svoje osobnosti, svoje nutrine. I što je najvažnije, tu ne osjećamo strah ili tjeskobu. Nema pomisli da smo raskrinkani, poniženi i osramoćeni. To svjetlo doživljavamo kao lijek koji nas liječi i daje snage da i pred druge stanemo bez maske i fasade, onakvi kakvi jesmo i kakve nas oni doista i žele susresti.
Naše vrijeme obiluje poteškoćama u komunikaciji. Unatoč životu i radu s drugima u obitelji, zajednici, radnom mjestu, čovjek se osjeća usamljenim. Čini se da ritam profesionalnog života, stanovanja i prijevoza više ljude otuđuje negoli povezuje. Stranci smo jedni drugima. Takav stil života ne potiče na istinski susret, ne potiče na razgovor. I u razgovoru koji uspostavljamo ne nastojimo se uživjeti u riječi, osjećaje i život drugoga. Ne slušamo do kraja sugovornika, upadamo u riječ, očekujemo da će potvrditi i složiti se s onim što mi mislimo i govorimo. Tako dijalog postaje monolog jer smo zatvoreni u svoj krug, u svoj svijet u kojem postavljamo pitanje već prema tome kakav želimo čuti odgovor.
Ne možemo isključiti i prekinuti naše međuljudske odnose i u isto vrijeme htjeti biti mirni u odnosu s Bogom. To je nespojivo. Isus nas opominje da moramo ostaviti dar na žrtveniku koji želimo Bogu prinijeti ako znamo da naš brat ima nešto protiv nas, a možda i mi protiv njega, i poći izmiriti se (usp. Mt 5, 23). Bog ne želi da preskačemo red stvarnosti. Sve je povezano jedno s drugim, sve je u relaciji. Ne mogu se s Bogom istinski povezati ako sam u raskidu s onim s kojim živim, ako nekoga mrzim, ne podnosim i isključujem iz svog života.
Stoga moj molitveni život itekako ovisi o mojim relacijama s drugima, jer Gospodin želi da na njihovim licima prepoznajem Njegovo lice, da u njihovim životima iščitavam Njegov život. U tajnosti i skrovitosti, gdje otvaram ili zatvaram svoje srce, dolazi Bog i nastanjuje se u njemu i na taj način je prisutan ili nije u ovom svijetu. I možda nećemo uvijek imati spreman odgovor na upit ljudi: tko je to Bog, ali naša relacija s Njim i s drugima bit će rječitiji odgovor od bilo kojih drugih napamet naučenih riječi.
O tome govori Romain Rolland u svom romanu Razdragana duša donoseći dijalog između jedne mlade majke i njezina dječačića koji je bio iznenađen i zainteresiran kad je vidio svoju majku kako moli u crkvi:
- Mama tko je to Bog?
Ona je odgovorila:
- Drago moje, ne znam.
- A što onda znaš?
Majka se nasmiješila i privinula ga k sebi i rekla:
- Znam da te volim!
Želja i dužnost
Da li da idemo moliti samo onda kad osjetimo želju za molitvom? Da li je najbolja ona molitva koja se ostvaruje u raspoloženju naše nutrine koja je nošena željom, elanom koji nas potiče na molitvu i kad nam je onda lijepo lako i ugodno moliti? Trebamo li čekati samo na takva raspoloženja našega srca, duha i uma? Ili je molitva i potreba, pače, dužnost, nešto što bitno pripada našem danu?
Idealno bi bilo kad bismo bili nošeni željom, onakvom kako ju je psalmist lijepo sažeo, a i mi je osjećamo kad nas Božji Duh zahvati i pokrene: O Bože, ti si Bog moj, gorljivo tebe tražim. Tebe žeđa duša moja... (Ps 63)
Želja je potrebna, motivacija je potrebna. Lako se odlučujemo na molitvu kad je želja prisutna, kad smo nečim motivirani bilo da se radi o radosti koja nas potiče da dođemo k Bogu, bilo da smo u nevolji pa vapijemo kao zemlja suha, žedna, bezvodna. I u radosti i u nevolji prisutna je želja premda različita, a i motivacija je drukčija.
Međutim, postoje razdoblja u našem životu kad smo mlaki, indiferentni i bezvoljni. Ništa nas ne pokreće. Nema ni životne radosti, a ni bol ne osjećamo. Zahvati nas neko letargično stanje u kojemu se ništa ne događa. Možda naoko ništa, ali gdje god se život zaustavio, gdje god život vegetira, to znači da opada, odumire, urušava se. U takvom stanju ništa nas ne potiče na molitvu. Naprotiv, osjećamo dosadu i nevoljko se odlučujemo poći moliti. Nema želje, a ni motivacije. U takvim razdobljima ne smijemo se osloniti na želju, niti će nas motivacija pokrenuti. Svjesni važnosti i vrijednosti molitve u svom životu, učinit ćemo napor i stati pred Gospodina baš takvi kakvi jesmo, nespremni, neraspoloženi. Kao kad pristupamo nekoj dužnosti koja nam se ne čini dragom ni ugodnom, ali znamo da o njoj ovisi naš život. Zato je mogao s pravom i iz osobnog iskustva reći C. Caretto: Molitva je postala moj najveći posao, moj najteži svagdašnji napor. ("Pisma iz pustinje", Sarajevo, 1973., str. 13)
U takvim razdobljima suhoće sv. Ignacije preporučuje da je vrlo korisno ako se odlučno okrenemo protiv same suhoće pa, na primjer, nastojimo više oko molitve... (DV br. 319) Zatim hrabri onoga koji je u takvom stanju: Tko je u suhoći, neka nastoji da se uzdrži u strpljivosti... i neka misli da će uskoro biti utješen... (DV br. 321)
Trebamo poći ususret želji koja nam se katkada čini tako dalekom ili kao da je pokopana pod talogom muljevitog nanosa naše životne rijeke i zapretana poput stijenja pod pepelom koji nanose interesi i zahtjevi životnog standarda. Tu se trebamo isprazniti, očistiti. Pred Boga dolazimo da nas on ispuni. Ako smo puni, onda nemamo što tražiti pred Njim. Dolazeći k Bogu ne koristi nam naša snaga, ne smijemo se uzdati u svoju jakost. Bog ne očekuje od nas da budemo besprijekorni da bismo mu mogli pristupiti. Najviše nam koristi i najpotrebniji smo Božje pomoći kad smo siromašni, lišeni, ogoljeni, bez sredstava, kad dolazimo poput prosjaka s kojekakvih puteva.
Ponizno i raskajano srce Bog ne odbacuje i ne prezire. No, tu je naš i najveći problem: kako to postići. Prignuto koljeno i prazne ruke dvije su prvotne geste slobodna čovjeka pred Bogom.
Zadržati u sebi trajno nešto od dječjeg srca i dječje bezazlenosti u kojoj ona iznova idu ocu ili majci moliti što im treba premda su već bili neuspješni u svojim pokušajima, ali vjeruju da će roditelji učiniti ono što je za njihovo dobro.
Nosimo li želju za molitvom ili ne, nije toliko važno. Želja bi nam sigurno bila veći poticaj za molitvu. Ali, možemo je pobuditi, trebamo početi, pristupiti molitvi i to je sve. To je najvažnije.
Jeste li željni molitvenog života, jedini vam je put do toga S moljenje, veli T. Merton. To je na drukčiji način rečeno ono što je već davno izrekao Sv. Benedikt: Ako tko želi moliti, neka ide moliti! (Patrick Hart, "Thomas Merton S MONAH", Zagreb, 1979, str. 60. i 65.)
31.05.2007. | 23:31 | 10 K | P | # | ^
TERMINOLOGIJA NEW AGEA
»VERITAS« - br. 2-2004/»VERITAS« - br. 3-2004
Što je channeling?
Od poznatijih autora channelinga možemo navesti zloglasnog maga A. Crowleya, slavnu američku glumicu Shirley MacLaine; pisce: J. Redfielda, Gerdu Johst, Neale D. Walscha; iscjeliteljicu Barbaru Ann Brennan; gurue Sri Aurbinda, Sri Chinmoya, Sai Babu.
Piše: JOSIP BLAŽEVIĆ
Nasuprot rasprostranjenom nihilizmu koji niječe Božju opstojnost Katolička Crkva, u Pastoralnoj konstituciji o Crkvi u suvremenom svijetu "Radost i nada", Drugoga vatikanskog sabora, naučava da čovjek "i po prirodnom nagonu svoga srca ispravno sudi kad s jezom odbija posvemašnje razorenje i nepovratno skončanje svoje osobe. Klica vječnosti što je u sebi nosi, nesvediva na samu materiju, buni se protiv smrti" (GS, 18). No, čovjeku koji je daleko od kršćanske objave, ili onom nezrelom u vjeri, ili pak drugom oslijepljenom žalošću zbog smrti bliske osobe, jedino "eksperimentalne" potvrde "sada i ovdje" znače nadu. U tim okvirima se mogu tražiti i korijeni spiritizma koji će, u ambijentu New agea, iznjedriti channeling.
Pojam
Channeling (engleski) ili kanaliziranje, predstavlja tek moderniziranu verziju spiritizma iznjedrenu u ambijentu New agea. Slično djelovanju radija ili televizije, koji pretpostavljaju ne samo postojanje centra iz kojeg se program emitira i nekog medija (radio ili TV-prijemnik), nego ih je potrebno podesiti na određeni val, odnosno, pronaći određeni "kanal", tako i pojam "kanaliziranje" u svijetu New agea označava podešavanje (ili kanaliziranje) "medija" (senzitivca) na određeni "kanal" kako bi mogao uhvatiti i prenijeti "onostrane" poruke. "Kanaliziranje" možemo usporediti i s ulogom telefona koji služi kao posrednik pri komunikaciji dviju strana na velikoj udaljenosti.
Povijest
Iako nismo u mogućnosti ponuditi neku kronološku povijest razvoja channelinga, nema sumnje da je on tijesno povezan s teozofskim pokretom koji je od svojih osnutaka bio u doticaju s Akaša kronikom, Uzašlim Majstorima, Velikim Bijelim Bratstvom ili Univerzalnom Bijelom Ložom, odakle su se ideje preselile u razne pokrete i grupe tipa Full Moon Meditation, zatim, u grupu "Ja Jesam", osnovanu od Guy Ballarda koji tvrdi kako je u kontaktu s uzašlim majstorom "Saint-Germainom", i brojne druge.
Još i prije teozofskog pokreta pojave bliske channelingu prepoznatljive su kod E. Swedenborga (1688-1772), kao i kod austrijskog glazbenika Jakoba Lorbera (1800-1864) koji je napisao, kako je vjerovao, upravo po Kristovom neposrednom diktatu koji je izvirao iz njegove nutrine, dvadeset i pet volumena, od po 500 stranica svaki. Nasljednici njegovog opusa nisu od njih načinili novu sljedbu, nasuprot slučaju s Gabrijelom Witteck (rođena 1933.), koja se od talentiranog medija pretvorila u "proročicu našega vremena" i osnovala sljedbu Univerzalni život, u Hrvatskoj vrlo rasprostranjenu i aktivnu, čija je misija izgradnja kraljevstva Božjeg na zemlji, počevši od Würzburga gdje im je sjedište, kao priprava za nadolazeće Novo doba. U Njemačkoj je poznata i sljedba Orden Fiat Lux koju je 1980. godine, također na objavama putem channelinga, zasnovala Uriella (Erika Bertschinger-Warter), a poruke predstavljaju sinkretizam kršćansko-hinduističkih elemenata. U Koreji je na sličnim temeljima nastala i Crkva Ujedinjenja rev. Moona. On je na Uskrs 1936. započeo kanaliziranje objava od Isusa Krista koji, kako slijedi iz objava, upravo njemu povjerava misiju spasenja svijeta. U Japanu je poznata i sljedba Mahikari u čijem posjedu se nalazi i, po njihovom vjerovanju, Isusov grob, budući da su oni uvjereni da je Isus umro u Japanu. U Brazilu je poznata umbanda koja je nastojala ujediniti religiozne vrijednosti lokalne kulture, na temelju spiritizma izmiješanog s ostacima afričke kulture i s katoličkim pučkim pobožnostima.
Od poznatijih autora channelinga, uz spomenute, možemo navesti i zloglasnog maga A. Crowleya, slavnu američku glumicu Shirley MacLaine; pisce: J. Redfielda, Gerdu Johst, Neale D. Walscha; iscjeliteljicu Barbaru Ann Brennan; gurue Sri Aurbinda, Sri Chinmoya, Sai Babu.
Među nezaobilazne zvijezde channelinga spada i Amerikanka Jane Roberts koja je, spiritizmu karakterističnim tehnikama automatskog pisanja, u transu, primala poruke od entiteta imenom Frank Whiters koji je dio Setha, bića obdarenog iznimno velikim energijama, čije objave će postati izvorom skoro religioznog pokreta, sastavljenog od stotinjak grupa zauzetih na širenju njegovih poruka. Na kanaliziranim objavama nastalo je 1962. godine, u Škotskoj, i glasovito globalno Selo i ekološka zajednica-vrt prozvan Findhorn, Meka New agea, poznat i po komuniciranju s duhovima prirode. Nije moguće predstaviti sve channelingom primljene objave i njihove "kanale" ali, radi boljeg razumijevanja samog fenomena, moramo još jednom zaviriti iza teozofskih zastora.
Alice Ann Bailey, prva čelnica teozofskog pokreta nakon smrti osnivačice, Ruskinje H. P. Blavatsky, objave Uzašlih Majstora dijeli u tri faze:
- pripravna faza (1875-1890) čije obilježje predstavlja kapitalno teozofsko djelo Tajna doktrina i osnivanje teozofskog društva, oboje od strane H. P. Blavasky;
- međufaza (1919-1949) za vrijeme upravljanja same Bailey i njezinog osnivanja Škole Arkana;
- treća i posljednja faza obilježena je Vječnom Mudrošću koju će svijetu predati za to posebno obučeni inicijant na početku XXI. stoljeća.
Sama Bailey je telepatskim putem od tibetanca Djwahl Kuhla primila dvadeset i četiri knjige.
Doktrinarne postavke
Channeling, prema J. Klimu (smatra ga se najboljim poznavateljem channelinga), predstavlja iskustvo pripadnosti jednom i sveopćem Biću. Nasuprot klasičnom spiritizmu, prema kojemu mediji prenose poruke pokojnika, prema channelingu svi smo uronjeni u ocean sveopće energije, kao dijelovi istoga Uma ili Duha, nasuprot našem uvjerenju da živimo s vlastitom osobnošću od njega odijeljenom. Kao posljedica rečenoga, posredstvom toga sveopćeg Uma-Duha mi možemo komunicirati s različitim entitetima od kojih je on sastavljen. Način komuniciranja ovisi jedino o razini svijesti. Channeling, prema izloženom učenju, predstavljao bi svjesnu sposobnost pojedinca - sastavnog dijela velikog Bića - približiti se tome sveopćem Biću kojega su ljudi samo dijelovi. Njega jedni nazivaju sveopćom sviješću, kozmičkim umom ili mozgom, a neki i Bogom.
Godine 1988. u Bavarskoj je održana i prva međunarodna konferencija channelinga na kojoj je on definiran kao komunikacija s rastjelovljenim duhovima, posredstvom pojedinaca nadarenih posebnom senzibilnošću, s naglaskom na njegovoj važnosti pri ulasku u Novo doba.
Spiritizam u službi New agea
Razlike između spiritizma i channellinga
Iako je channelling proizašao iz spiritizma, ipak se od njega razlikuje, bar u nekoliko sljedećih točaka:
Nasuprot klasičnom spiritizmu, channeling nema sklonost da se preobrazi u bilo kakav religiozni pokret.
Dok se u klasičnom spiritizmu preko medija javljaju duhovi pokojnika, pri channelingu se javljaju različiti entiteti, od Isusa Krista i raznih rastjelovljenih duhova, i Uzašlih Majstora, pa sve do izvanzemaljaca i duhova prirode. Jungovim zaslugama ovi su entiteti pojmljeni kao očitovanja našeg nesvjesnog ili izraz viših razina osobne svijesti samog medija.
Klasični fenomeni vezani uz spiritizam, poput raznih lupanja, kucanja stolova, pojave ektoplazme, u channelingu su gotovo potpuno odsutni.
U klasičnom spiritizmu identitet umrle osobe prepoznatljiv je i nakon smrti, dok se u channelingu duh pokojnika miješa s grupom duša ili se jednostavno rastvara u Bogu ili u beskonačnome.
Channeling se razlikuje i od šamanizma. U šamanizmu šaman prima poruke u transu, dok u channelingu medij poruke prima većinom pri punoj svijesti.
Entiteti koji šalju poruke
Poruke channelingom primaju se posredstvom medija, rijetko u izmijenjenom stanju svijesti, ponekada u blagom transu, a prate ih vizije svjetlosti i ekstatično zadovoljstvo. Medij u transu prima poruke od tzv. "unutarnjeg glasa", a može ih prenositi tehnikom tzv. automatskog pisanja ili automatskim govorom. Za razliku od klasičnog spiritizma u kojemu se javljaju navodni duhovi pokojnika, u channelingu se, vjeruju mediji New agea, stupa u kontakt sa:
- Sveopćom sviješću, Bogom, Jahvom, Elohimom ili Kristom;
- kozmičkim inteligencijama (izvanzemaljcima, i sl.);
- indijskim duhovnim vođama (Mahatmama) i "Uzašlim Majstorima" (iz teozofije), Kristom, Majkom Božjom, anđelima, gnomima, duhovima prirode i drugima;
- Vlastitim Jastvom ("Drugo Ja", ili "Više Ja") od kojega primaju uvide, intuitivne spoznaje, i sl.;
- egregorom (kolektivnim duhom koji je emanacija jedne usklađene skupine ljudi) i akašom (u teozofiji je predstavljena kao neka kozmička matrica koju je Jung nazvao kolektivno nesvjesnim). Prema ezoterijskom shvaćanju Akaša je kozmički izvor ideja, dok je egregor zemaljski izvor ideja.
Djela nastala channelingom
Važnost channelinga u New ageu prvorazrednog je karaktera jer su putem njega stigle skoro sve "objave" koje predstavljaju okosnicu New age pokreta. Pod channelingom primljene objave podrazumijevamo sva djela, napisana ili naslikana, za koja autori tvrde da nisu njihova, nego da su oni bili samo "kanali" neke "više sile".
Broj djela primljenih channelingom postao je nepregledan. Poruke se mogu svrstati u dvije glavne kategorije: 1. apokaliptičke (prijete propašću svijeta kao posljedicom nekontroliranog progresa i onečišćavanja okoliša); 2. utopističke (obećavaju "Raj na Zemlji" i skoro "zlatno Doba").
Među najznačajnija djela primljena channelingom autori ubrajaju Poruke upozorenja, Poruke podrške, Akvarijansko evanđelje Isusa Krista, Knjiga Urantie, Tečaj čuda, Celestinska proročanstva, poruke sljedbe Univerzalnog života, kod nas poznate Mirtine bilješke…
Proučavajući sve te poruke, nameće se zaključak kako "više sile" koje su ih kanalizirale, o budućnosti znaju jednako koliko i mi. Mnogi istraživači došli su do spoznaje da je većina tih djela trivijalna i bezvrijedna. S obzirom na komercijalnost poruka primljenih channelingom, za pretpostavit je da su ona velikim dijelom plod puke imaginacije i kompiliranja starih gnostičkih i okultnih spisa.
Biblija i channeling
Veliku pomutnju među vjernike unose proroci Novog doba svojim neutemeljenim tvrdnjama da je i Biblija napisana channelingom. Štoviše, oni naučavaju kako je Isus Krist bio samo "kanal" poslan na zemlju od entiteta zvanog "Bog Otac" s misijom prenošenja poruke, a Pedesetnica bi, prema istom učenju, predstavljala kolektivnu pojavu channelinga. Tako bi, prema istim izvorima, jednake "kanale" predstavljali i Budha, Muhamed, sv. Ivan od Križa, Joseph Smith (osnivač mormona), i drugi. Oni, nadalje, tvrde i da se objava razvija i "posuvremenjuje", pa otuda kao tzv. nove Kristove objave primljene kanaliziranjem od strane medija spominju karmu, reinkarnaciju, i druge istočnjačke pojmove.
Što reći? Nasuprot medijima koji su pasivni "kanali" poruka, u rađanju kršćanske objave Bog se, pri nadahnuću, služio svim naravnim sposobnostima pojedinih pisaca, koji su i sami aktivno sudjelovali u njenom stvaranju, oni su njezini prvi svjedoci, i prvi učenici. "Riječi Božje, izrečene ljudskim jezicima, postadoše slične ljudskom govoru, kao što jednoć Riječ Vječnog Oca, uzevši slabo ljudsko tijelo, postade slična ljudima" (DV 13). Dok su mediji pasivni "kanali" poruka, Isus Krist nije samo posrednik objave, nego je on sam u svojoj osobi i punina Božanske objave: "sveukupnom svojom prisutnošću i pojavom, riječima i djelima, znacima i čudesima, a osobito svojom smrću i slavnim uskrsnućem od mrtvih i konačno poslanjem Duha istine - On objavi daje puninu i dovršava je te božanskim svjedočanstvom potvrđuje: Bog je s nama da nas iz tmina grijeha i smrti oslobodi i na vječni život uskrisi. Kršćanski, dakle, raspoređaj spasenja, kao novi i konačni savez, nikada neće minuti: nemamo više očekivati nikakvu javnu objavu prije nego se u slavi pojavi naš Gospodin Isus Krist" (DV 4).
Channeling i Katolička Crkva
Crkva izričito odbacuje svaki oblik spiritizma, uključujući i channeling s njegovim porukama. Na gori preobraženja, dok su učenici promatrali Isusa u Njegovom sjaju, iz svijetlog oblaka začuo se Očev glas: "Ovo je Sin moj, Ljubljeni! U njemu mi sva milina! Slušajte ga!" (Mt 17, 5). Svaka jurnjava za nekim "novim objavama", mimo Isusa Krista kako ga navješta evanđelje, ili u suprotnosti s njom, bila bi teška uvreda nanesena Bogu, jer nam je On u Isusu Kristu sve darovao i sve rekao.
S obzirom na naše zajedništvo s pokojnicima, Crkva naučava: "Poznajući dobro zajedništvo cijeloga otajstvenog Tijela Kristova, Crkva putnika već od prvih vremena kršćanstva s velikim je poštovanjem njegovala spomen mrtvih i, jer je sveta i spasonosna misao moliti za mrtve da im se oproste grijesi (2 Mak 12, 46), za njih je prinosila i molitve". Naša molitva za njih može im ne samo pomoći, već i njihov zagovor učiniti uspješnijim u našu korist. (KKC 958) To znači da smo pokojnicima bliže što smo bliže Bogu. Isus Krist koji nam je došao objaviti Oca i život vječni, i ponovno se Ocu vratio, upravo On je most što spaja svijet živih na zemlji i svijet živih u nebu. Krucijalna točka u kojoj se ta dva svijeta dodiruju jest osoba Isusa Krista, napose euharistijska žrtva u kojoj zajedno sudjeluje vidljiva i nevidljiva Crkva. Zato kršćaninu, koji to stvarno jest, dosta je kao zalog Isusova riječ: "Tko u mene vjeruje, ako i umre, živjet će" (Iv 11, 25).
25.05.2007. | 09:15 | 9 K | P | # | ^
Ispovjest bivšeg tajnika Maharishi M.Yogija
Razgovarao: JOSIP BLAŽEVIĆ
»VERITAS« - br. 12-2003.
Stazom ezoterije
Poslije toga doživljava odlučujući susret s Gospodinom Isusom, što ga dovodi do napuštanja TM i nasljedovanja Krista po evanđelju. Vjerujući da je pronašao krug koji će mu omogućiti posvemašnje življenje vjere, zajedno s njegovim istočnjačkim iskustvom, mladi obraćenik pohađa jednu ezoterijsku školu, proučava njezinu doktrinu i bavi se njenom tehnikom. Pozivaju ga da razvije svoje okultne moći, koje je stekao posredstvom primljenih inicijacija kod Indijaca, te da ih "stavi na raspolaganje svome bližnjemu". Tek nakon nekoliko mjeseci ezoterijske prakse, novo zbunjujuće iskustvo otvara mu oči i on shvaća da ezoterijsko-okultni put nije pomirljiv s onim iz evanđelja. Dolazi do novog loma, koji označava početak puta unutarnjeg ozdravljenja. U svome približavanju Isusu Kristu otkrio je duhovni poziv. Kad se odlučio za svećeništvo, Jacques Verlinde pohađa sjemenište u Avignonu, potom nastavlja studij filozofije i teologije na sveučilištu Gregorijana u Rimu. Zaređen je za svećenika biskupije Montpellier, 28. kolovoza 1983. godine. Godine 1988. postiže doktorat iz filozofije na katoličkom sveučilištu u Louvaineu. Danas predaje filozofiju prirode na filozofskom fakultetu katoličkog sveučilišta u Lionu i fundamentalnu teologiju u sjemeništu u Arsu, te u Benediktinskom među-samostanskom teološkom studiju Francuske.
Istovremeno je osnivač i prior Monaškog bratstva "Obitelji sv. Josipa", kojemu se od 1991. godine potpuno posvetio, uzevši monaško ime Josip-Marija.
Autor je više djela od kojih su neka prevedena i na druge jezike: Zabranjeno iskustvo (1998.); Ljubav tri puta sveta (1999.); Kad se zastor razdere. Izazov ezoterije za kršćanstvo (2000.); Svećenik za treće tisućljeće (2001.); Božanstvo bez imena i lica. Izazov ezoterije za kršćanstvo (2001.), a trenutno su u pripremi još dva volumena o istoj temi izazova ezoterije za kršćanstvo; Živjeti s islamom (2001.); Obitelji… po vašim obilježjima. Odgovor Učiteljstva Crkve na izazove upućene obiteljima (2002.); Kršćanstvo: mladost Europe (2002.); Uvod u lectio divina (2002.); Stotinu pitanja o novoj religioznosti (2002.).
Osobno iskustvo stečeno na području New age duhovnosti i visoka izobrazba ovoga katoličkog monaha dovoljan su razlog da se, kao sugovornik, nađe na našim stranicama, a vjerujemo, u dogledno vrijeme, i gost u našoj domovini.
Vi ste osnivatelj "Obitelji svetog Josipa". Možete li nam predstaviti svoju zajednicu?
- Obitelj svetog Josipa duhovna je obitelj na tragu "novih zajednica" i karizmatičke obnove. To je bratstvo posvećenih osoba koje žive prema pravilu sv. Benedikta, svjetovna oblatura sastavljena od obitelji i mladih, koji žele rasti kao Krist "u milosti i mudrosti" s Marijom i Josipom, u plodnom zajedništvu s raznim životnim staležima, koji su priznati kao putovi svetosti. Njezina je, dakle, duhovnost ona Svete Obitelji, idući putem Isusa i pod autoritetom sv. Josipa. U srcu našeg života je Riječ Božja, koju razmatramo u lectio divina, klanjamo joj se u euharistijskoj prisutnosti i slavimo je u liturgiji.
Karizma "Obitelji svetog Josipa" jest unutarnje ozdravljenje, koje se događa tijekom zasjedanja-povlačenja (dvije razine: A i B), usredotočenih na djelovanje Riječi i Duha.
Vaš put od ashrama do samostana počeo je transcendentalnom meditacijom. Bili ste osobni tajnik Maharishi M. Yogija. Možete li nam predstaviti njegovu tehniku Transcendentalne meditacije i sam pokret?
- Maharshi M. Yogi želi Zapadu preko pokreta "Transcendentalne meditacije" staviti na raspolaganje tehniku vedske tradicije, da bi postigao rasvjetljenje ili "samadhi". Ovo se iskustvo sastoji u stapanju s profinjenim kozmičkim energijama, koje se smatraju božanskima (ne zaboravite da je vedantizam panteizam). Da bi sljedbenik došao do tog stanja, pozvan je prekinuti sa svakom osobnom aktivnošću: fizičkom i psihičkom. Stoga on prihvaća vježbe hatha-yoge i umne meditacije, da bi prekinuo sa svakom aktivnošću, i umnom, te tako postigao stanje neosobne simbioze s prirodom. Tehnika meditacije koju predlaže Maharishi M. Yogi sastoji se u ponavljanju jedne "mantre", a to je jedan raspoznajni zvuk, u principu po svom značenju vibracijski, koji se praktično posve jednostavno bira ovisno o dobi inicirane osobe. Dodajem da je mantra također ime jednoga hinduskog božanstva. To mehaničko ponavljanje dovodi na koncu do neke vrste postupka autohipnoze, do obustavljanja umne aktivnosti.
Zašto ste napustili Maharishi M. Yogija? Kakvo je bilo Vaše iskustvo s ovim guruom?
- U više sam navrata živio ovo čarobno iskustvo, ali ono me ipak nije ostavljalo zadovoljnim. Naime, u ovom neosobnom spajanju s profinjenim prirodnim energijama nije bilo više mjesta za ljubav. Za ljubav treba dvoje, dva osobna bića, koja slobodno odlučuju da se jedno drugom daruju, da učine savez. U iskustvu samadhija ne postoji ništa drugo osim neosobnog Ja, posvemašnje osamljenosti od Svega, uživanje u samome sebi. U tom stanju ne postoji više alternativa da bi se moglo ljubiti, klanjati…
Međutim, vjerovao sam kao što hinduistička tradicija tvrdi, da se treba odreći dvojstva pa tako i ljubavi, da bi se moglo postići oslobođenje; i zato sam ustrajao na tom putu.
Sve do blagoslovljenog dana, kad sam nenadano susreo jednog kršćanina, koji me doveo Kristu Isusu. Tada sam ga doista stvarno susreo kao živu Osobu, kao onoga koji je posve drugačiji, koji me slijedio za moga dugog puta, usprkos svim mojim nevjerstvima i čekao strpljivo da mu se vratim.
Maharishi M. Yogi pokušao je osnovati svoje međunarodno sveučilište mira i u Hrvatskoj. Zašto je, po Vašem sudu, izabrao baš Hrvatsku? Postoje li kakvi posebni motivi za to?
- Maharishi M. Yogi živi u iluziji, da bi bio dovoljan određeni broj osoba koje bi prakticirale transcendentalnu meditaciju u nekom mjestu sukoba, pa da se otklone klice nesloge koje mogu dovesti do rata. Tako je on osnovao sveučilišta mira u raznim mjestima međunarodne napetosti, no nikad se njegova proročanstva nisu ostvarila!
Sljedbenici transcendentalne meditacije opravdavaju svoje djelovanje pozivajući se na "Pismo biskupima Katoličke Crkve o nekim vidovima kršćanske meditacije" Kongregacije za nauk vjere (26. 12 .1989.) i na knjigu Adrijana B. Smitha, koja nosi naslov "Ključ za Kraljevstvo nebesko. Kršćansko razumijevanje transcendentalne meditacije". Prema nekim statistikama pokreta TM, u Hrvatskoj bi bilo više od 10.000 osoba koje su prošle njihov tečaj. Je li TM spojiva s kršćanstvom?
- Mislim da je rimski dokument vrlo jasan, ali s nijansama jednog papinskog dokumenta, koji izbjegava vrijeđanje osjećaja. Oslanjajući se na cjelokupnu kršćansku mističnu tradiciju, dokument ne prihvaća uporabu tehnika za približavanje Bogu u molitvi. Transcendentalna meditacija polazi od principa da je čovjek po naravi božanski; tehnika ima cilj otkriti taj duboki identitet, dopustiti sljedbeniku da on ostvari svoju božansku narav. Dakle, ne bi mogao ništa primiti izvana jer je on sam Bog, te bi samo trebao otkriti svoju božansku ukorijenjenost; tako kod svega toga više nazaduje, jer pothranjuje iluziju individualnosti.
Za kršćanina je meditacija priprava za pohod Posve-Drugoga, čiji dolazak je siguran jer je on to obećao, ali koga nikada ne možemo "dotaknuti". Bogom Objave se ne može "manipulirati": nikakva nam tehnika ne dopušta - protivno onom što predlaže TM - da iskusimo Boga Biblije samo s našim osobnim snagama. Molitva je doista bitno međuosobni susret kod kojega Bog ima inicijativu. Za kršćanina je molitva ponizno čekanje i stavljanje na raspolaganje, po uzoru na Djevicu Mariju: "Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj Riječi".
Za pridobivanje novih sljedbenika TM koristi tobožnja znanstvena istraživanja. Možete li prokomentirati "TM-siddhi" program, koji predlaže tehniku letenja i društvenu promjenu prema programu "stranke naravnog zakona"?
- Program siddhi započeo je kad sam još bio kod gurua, slijedom jedne vrlo žive rasprave s hinduističkim panditima (teolozima), koji su tražili od Maharishi M. Yogija da dokaže učinkovitost svoje tehnike i tako pokaže da njegovi učenici imaju uspjehe sa siddhijima. Maharishi M. Yogi je pristao da se ostvari ovaj program, premda je u velikoj hinduističkoj tradiciji vršenje okultnih moći strogo zabranjeno, jer se to smatra nespojivim s autentičnim duhovnim životom. Maharishi M. Yogi je ustrajao u tome, jer je vidio da je ova vrsta programa očarala Zapadnjake! No, ne mislim da nam lebdenje u zraku pomaže u rješavanju problema našeg vremena.
Što se tiče društvenog programa, kojeg su predložile političke stranke, a uveo Maharishi M. Yogi, riječ je o jednoj drugoj staroj utopiji gurua, koji su uvjereni da bi svijet izišao iz slijepe ulice, ako bismo živjeli u skladu s prirodnim zakonima. A za poznavanje tih zakona, kojima bismo se spontano podlagali, jedino se rješenje sastoji - očito - u prakticiranju transcendentalne meditacije.
Traženje istine dovelo Vas je u Tibet, gdje ste proživjeli četiri godine. U Hrvatskoj su raširene mnoge knjige koje govore o izvanrednom iskustvu zapadnih putnika u Tibet?
- Mnoga su putovanja te vrste "romansirana", da bi izgledala neobičnija. Postoji mit o Istoku i mit o Himalayama. Sigurno, život u ashramu posebno je i snažno iskustvo. Ali i život u zapadnim samostanima nije bitno različit, osim dakako onoga što se tiče cilja. Ono što čini jedan život kvalitetnim nije izvanredna oznaka izvanjskih putovanja, nego ustrajnost u unutarnjem putovanju, što se ne vidi izvana i o čemu se ne može skoro ništa reći …
Vi ste kroz nekoliko godina intenzivno prakticirali jogu. U Hrvatskoj je program joge razvijan počevši od osnovne škole pa sve do bolničkih i sveučilišnih struktura zahvaljujući pokretu "Joga u svagdašnjem životu" Paramhanse Swami Maheswaranade. U jednom svome djelu autor J.-M. Dechanet tvrdi da se joga ne može kristijanizirati nego, eventualno, kršćanstvu podrediti tek neke njezine elemente. Njemu slično, i kod Vas smo naišli na jedno mjesto gdje stoji: "Pravo govoreći nema 'kršćanske joge'." Možete li nam protumačiti cilj joge i njezin odnos s kršćanstvom?
- U posljednjim napisima svojih novina otac Dechanet sâm govori vrlo ozbiljno protiv zanosa koji može izazvati joga. On ističe teškoću integriranja ove prakse s autentičnim kršćanskim životom s obzirom na samu prirodu joge. Ne smijemo zaboraviti da se radi o tehnici kojoj je cilj susret dviju polarnosti "božanske" energije, čije bi dijeljenje bilo na početku svakog iskazivanja. Konkretno, sljedbenik povećava "zemaljsku" energiju - "kundalini" - sve do vrha lubanje, gdje se neutralizira ona razumna skupa sa svjetlosnom energijom i tako proizvodi iskustvo samadhija.
Za nas kršćane ne radi se o božanskoj energiji, nego o stvorenim okultnim energijama, koje nemaju ništa - apsolutno ništa - s božanskom milošću. Velika je opasnost pobrkati naravno zadovoljstvo, što može proizvesti prakticiranje joge, s nadnaravnim mirom ulivenim po Duhu Svetomu.
Ritual joge pripada prirodnom misticizmu. Ako ne pripadamo ovom obliku duhovnosti, onda je bolje ne dirati taj obred.
Polazeći od joge i putujući alternativnom medicinom te stižući do oklutizma zapažamo kako su u svima, kao vezivno tkivo, prisutne - čakre. S obzirom na čakre želimo Vam postaviti sljedeća pitanja: Budući da ste prakticirali "buđenje čakri", kakvo je Vaše iskustvo s obzirom na njih? Postoje li one, prema Vašem sudu, a ako postoje, što su i kakvo je za Vas njihovo teološko vrednovanje?
- Budući da je svjedočanstvo o suptilnim centrima prisutno kod raznih neovisnih tradicija, mislim da je teško nijekati postojanje tih malih "energetskih pumpi", a to su čakre. Naravno one pripadaju okultnoj antropologiji i - kao što njihovo ime pokazuje - izmiču svakoj empirijskoj potvrdi. One dakle u potpunosti otkrivaju ezoterijsku praksu - bilo onu istočnu ili zapadnu. One bi se pojavljivale u presjecima "nadi", to jest u kanalima koji bi kroz tijelo prenosili okultne energije; njih dakle ima jako mnogo, no tradicija se posebno zadržava na onih sedam glavnih. One bi funkcionirale, kao što sam maločas rekao, kao male pumpe, podupirući opskrbljivanje kundalinija uzduž kralježnice na svom putu prema čeonoj čakri.
Ako one postoje - drugačije rečeno ako nas je Bog njima obdario - to znači da su korisne. No meni izgleda da se kroz jogu prenapuhuje njihova funkcija, sve do uvođenja u iskustava koja za nas kršćane nisu druge doli samo psihičke naravi, prouzrokovana preobrazbom naše suptilne prirode.
U svijetu okultizma postoje dva različita pogleda, s jedne strane opća demonizacija svih fenomena i s druge strane psihološko tumačenje koje isključuje bilo kakav utjecaj zla. Vi ste jedinstvena osoba, koja je eksperimentirala s ovim tehnikama, o kojima smo govorili, i stoga ste kadri promišljati na filozofsko-teološki način. Kakva su Vaša iskustva posebno s obzirom na problem "channelinga" u svijetu New Agea?
- Sva subjektivna iskustva medija mogu se tumačiti patološkim pojmovima psihičkog života. No postoje i objektivni učinci, koje je teško pripisati nečem drugom osim duhovnim nevidljivim silama, koje djeluju posredovanjem medija. Ne zaboravljam djelovanja parapsihologije, no treba priznati da su poslije prvog časa uzbuđenja rezultati vrlo ograničeni i uglavnom varljivi. Uvijek ostaje jezgra neprotumačivih fenomena, što nas obvezuje da računamo s hipotezom duhova. Tim više što ovdje također mnogostruko i usklađeno svjedočenje raznih i neovisnih tradicija ide u prilog njihova vrlo stvarnog postojanja. Dodajem da mi je na ovom području moje osobno iskustvo i dvadeset godina pastoralnog iskustva uklonilo svaku sumnju što se tiče postojanja tih duhova.
Mnogo je teže pročistiti njihovu prirodu. Neke ezoterijske tradicije govore o duhovima, koji imaju energetsko tijelo koje odgovara shemi po kojoj su oni aktivni. Većina okultnih tradicija poziva na najveću razboritost, ali i na traženje pomoći ovih duhova da se zadobiju moći. Kršćanska tradicija u tom pogledu vrlo je jasna: ona ne oklijeva, vjerna onome što o tome govori Riječ Božja, da ih prokaže kao demone (sv. Augustin, sv. Toma Akvinski); a takvo je i moje iskustvo. Demon je učitelj opsjenar: njegove čete imaju golemu sposobnost prilagođavanja željama i očekivanjima znatiželjnika, koji se za njih zanimaju.
Nakon lutanja kroz jedan period života po raznim ashramima nadošao je samostan. Kako je protjecao Vaš proces oslobađanja, to jest što ste morali svladati da dođete Kristu?
- Bilo bi jako dugo tumačiti kako me jedna grupa ezoterika poslije mog iskustva s ashramom "oporavila" i uputila u okultne poslove. Kad mi je Gospodin otvorio oči o nespojivosti ove prakse - što sam činio s najboljim nakanama, naročito da zadobijem psihičko ozdravljenje! - sve sam svoje moći stavio podno Križa, priznao sam svoja lutanja i molio da budem oslobođen svih veza koje sam mogao sklopiti s mračnim silama preko njihovih praksa. Kad sam se digao s ove molitve, više nisam imao nikakvu moć! No trebalo mi je mnogo godina "oporavka", da pronađem u potpunosti svoju psihoduhovnu ravnotežu, nakon toliko godina lutanja i eksperimentiranja u dvoličnim sferama.
U Hrvatskoj postoji veliko zanimanje za okultno, za alternativna liječenja, za jogu, New age, TM… Više puta se kroz godinu održava i sajam "Ezoterika Croatica". Koja je Vaša poruka osobama koje se obraćaju ezoterizmu s obzirom na Vaše bogato iskustvo?
- Vjerujem da privlačnost ezoterije proizlazi iz gubljenja smisla za misterij. Danas se čini uljudno omalovažavati kršćanstvo kao nešto što je prošlo, nemoderno, itd. No kad nas Kristova poruka više ne zahvaća, kako onda hraniti našu nadu? Svakog čovjeka muči strah od smrti. I oni koji nemaju oslonca u nadi uskrsnuća traže na sve načine da odagnaju taj strah pred neizbježivim. Jedni nastoje umanjiti dramatičnost smrti, misleći na pretpostavku reinkarnacije: ako je povratak moguć, smrt nema posljednju riječ. Drugi nastoje stupiti u vezu s pokojnima: ako oni mogu s nama komunicirati, tada je tu dokaz da se sve ne zaustavlja s posljednjim dahom. Također potraga za kloniranjem je razlog - bar djelomičan - za nadu u prekogrobni život…
Omalovažavanjem kršćanskog nauka otvara se prostor ezoterizmu, koji brka milost i suptilne energije, obožavanje Duha Svetoga i samoobožavanje čovjeka kroz inicijacije zazivanja duhova.
Napasnik je već nagovarao naše praroditelje: "Bit ćete kao bogovi koji razlučuju dobro i zlo". Njegova se taktika u biti nije promijenila. Sva ljudska povijest to dokazuje: zar na tom putu prometejske oholosti čovjek ne želi postati jednak Bogu i pronaći sreću?
Naša hrvatska izdavačka kuća "Verbum" priprema se za izdavanje Vaše prve knjige Zabranjeno iskustvo. Od ashrama do samostana. Zapazili smo da u Vašim djelima kod podjele stupnjeva svijesti u novim religioznim pokretima za izražavanje kršćanskog iskustva upotrebljavate izraz Mircea Eliade "enstasa" umjesto "ekstaza". Možete li nam protumačiti razliku između ta dva pojma i unaprijed predstaviti Vašu knjigu, koju će za kratko vrijeme naši čitatelji imati priliku čitati?
- U tom djelu dajem istovremeno svjedočenje svoga prijelaza u hinduističku tradiciju, u školu Maharishi Mahesh Yogija, i kršćansko razmišljanje o proživljenim iskustvima u kontekstu toga prirodnog misticizma.
Posebno pokušavam pokazati da, ako istočnjačka meditacija i kršćanska molitva, obje, započinju istim putem pounutrašnjenja, njihovi putovi se ipak ubrzo razilaze. Istočnjačke tehnike pomažu sljedbeniku da uvijek ide dalje regresivnim putem prema osobnoj svijesti, prema iskustvu kod kojeg osoba nestaje i tako ostaje samo utisak čina postojanja - bez odnosa. U stvari to je stanje koje Mircea Eliade označava imenom "enstasi". Pojedinac se nalazi nadvijen potpuno nad svoje vlastito postojanje, u narcisoidnom samopromatranju. Dok smo na putu kršćanske molitve pozvani na potpuno suprotno: otvoriti se tom Drugom čiji pohod očekujemo. Trčimo njemu ususret kao mudre djevice iz prispodobe, i izlazimo iz samih sebe. Odatle izraz "ekstaza" koji označava kršćansko mistično iskustvo, a ono je bitno međuosobno i dijalogalno.
Zahvaljujemo Vam na ovom razgovoru u nadi da ćemo Vas u dogledno vrijeme moći ugostiti u Hrvatskoj.
- S radošću prihvaćam!
09.05.2007. | 08:09 | 11 K | P | # | ^
Iskustva jednog egzorcista
»VERITAS« - Broj 9 (420) - rujan 1999.
»VERITAS« - Broj 10 (421) - listopad 1999.
SOTONIZAM U NEW AGEU?!
Priredio: JOSIP BLAŽEVIĆ
Umjesto upuštanja u spekulativno argumentiranje našega stava, nasuprot onima racionalistički orijentiranima, koji niječu bilo kakav sotonski utjecaj na New age, donosimo i jedan drugačiji stav, utemeljen na iskustvu dr. Rufusa Pereira, jednog od najpoznatijih svjetskih egzorcista. Od 22. do 26. srpnja 1999. dr. Rufus je u Zagrebu održao seminar, zatvorenog tipa, za duhovnu obnovu i unutarnja ozdravljenja, a na njemu je sudjelovalo oko 140 osoba. Posljednji dan susreta bio je rezerviran isključivo za svećenike. Teme koje je dr. Rufus posebno razradio vezane su uz ulogu ozdravljanja i oslobađanja u Crkvi danas, uz New age, uz metode meditacije Dalekog istoka, uz alternativne vidove liječenja i slično.
Dr. Rufus Pereira je indijski svećenik iz nadbiskupije Mumbaj. Studirao je teologiju i filozofiju na Papinskom sveučilištu Urbaniana u Rimu. Nakon susreta s pokretom Obnove u Duhu 1972., koji je u potpunosti izmijenio njegov život, potpuno se stavlja u službu duhovne obnove karizmatskog tipa. Preuzima vodstvo Obnove u Duhu u Indiji, te je širi po Aziji i Africi. Uz brojne druge službe bio je i direktor Narodnoga katoličkoga karizmatičkog instituta za Sveto pismo u Indiji. Kao profesor Svetog pisma voditelj je poslijediplomskog studija na tri teološka instituta. Naslijedio je nedavno preminulog o. Emilijana Tardifa u vodstvu Međunarodnog savjeta katoličke karizmatske obnove, sa sjedištem u Rimu, s posebnom odgovornošću za službu ozdravljanja i oslobađanja, te je i potpredsjednik Međunarodne udruge katoličkih egzorcista, kojoj predsjeda don Gabriel Amort.
Dr. Pereireu u njegovoj službi pomaže i gđa Erica Gibello, tajnica International Association for Deliverance, po struci farmaceut i vrsna poznavateljica duhovnosti New agea i alternativnih metoda iscjeljivanja. Putuje svijetom i više puta je posjetila razne gurue, među kojima i Sai Babu. Dr. Rufus u šali ističe da ga je gđa Erica nadmašila u poznavanju Indije, iako je on Indijac, a ona Australijanka.
U ovom prilogu, kao i u prilogu koji ćemo objaviti u sljedećem broju, donosimo njihove odgovore na neka od mnogobrojnih pitanja koja su im upućena za vrijeme održavanja seminara.
— Don Gabrijel Amort je u jednoj od svojih knjiga Sai Babu nazvao »prvorođenim sinom Sotone«. S druge strane, neki ga prosuđuju kroz njegov humanitarni rad (gradnje bolnica, škola i sl.), što im je nespojivo sa sotonskim djelovanjem. Kako Vi kvalificirate Sai Babu i možete li obrazložiti svoj stav?
Dr. Rufus: Dobra djela nisu kriterij po kojem se može prosuđivati da je neka osoba pozitivna. Baš nasuprot, događa se često da se Sotona upravo prikriva iza dobrih djela. Samo mogu reći da svi oni koji su u kontaktu sa Sai Babom, koji s njim na bilo koji način dolaze u dodir, izlažu se velikoj opasnosti. Jedan od načina da saznate o čemu se radi jest taj da pročitate knjigu jednog od njegovih sljedbenika. Ta knjiga je tiskana na engleskom jeziku, a govori o pravoj naravi toga čovjeka.
Gđa Erica: »Lord of Air« (»Gospodar zraka«) je naslov te knjige, a napisao ju je jedan od Sai Babinih učenika. Sai Baba se nastojao domoći što većeg broja ovih knjiga i nastojao ih je spaliti. Strogo su kažnjeni svi ljudi koji su knjigu kupovali i čitali, a osobito se nastojalo doći do onih koji su to pisali. Navodno su čak dvije osobe i ubijene zbog te knjige.
— Kakav stav treba zauzeti prema poplavi raznih proroka, kao što je Maharishi Mahsh Yogi, te njegova transcendentalna meditacija, ili kao što su okultist Sri Chinmoya?
Dr. Rufus: Isti onaj stav na koji nas upućuje sv. Pavao u svojim pismima: U posljednja vremena doći će mnogi koji će za sebe reći da su Krist, da su oni poslani od Boga. I pretvarat će se da nam donose dobru vijest sa sobom. Izgleda da ljude više privlače »nečim novim«. Iz iskustva možemo reći da su ti tzv. »proroci« lažni proroci. Naše iskustvo govori da je svim ljudima koji su nam došli na molitvu a bili su uključeni u transcendentalnu meditaciju, trebala molitva oslobađanja i otklinjanja.
— Što nam pobliže možete reći o iščekivanju nekog proroka (»Gospoda Maitreye«) čiji skori dolazak najavljuju glasnici New agea?
Dr. Rufus: Biblija nas jasno uči da će na svršetku svijeta Isus ponovo doći i to će biti njegov drugi dolazak. Odgovor je isti kao i na prethodno pitanje; u posljednja vremena mnogi će doći i reći: ja sam taj. A kriterij po kojemu možete provjeriti svakoga tko se ovako pojavljuje jesu njegovi plodovi. Ja često tvrdim ovako kategorički: Ako postoji osoba koja je otišla svakome drugom, a ne Isusu, i doživjela doista potpuno ozdravljenje, ja ću prestati propovijedati! Ne bojte se, ne postoji takva osoba. Može čovjek reći: »O, nestala je moja glavobolja!« Postavit ću mu jednostavno pitanje: Možete li sada dobro spavati? »Ne mogu više spavati« — odgovorit će. Kakav vam je obiteljski život? »U njemu su mnogi nemiri« — reći će. Kako se osjećate u mislima? »Potpuno sam zbunjen.« Što osjećate u srcu? »Nemir je u mome srcu...«
Dr. Rufus: Sotona se ponaša na dva načina. Pokazuje svoje boje na vrlo dramatičan i spekulativan način. Ali mnogo suptilniji način na koji nas napada jest u skrovitosti. Nemojte misliti da su oni koji to pokazuju više opsjednuti nego drugi. Ali neki drugi ne mogu pokazati znakove opsjednutosti. Oni koji ne pokazuju znakove opsjednutosti mogu biti opsjednutiji od onih koji ih pokazuju. Ja mislim da je danas jedno od najsnažnijih sredstava kojima se đavao u svijetu služi upravo New age, jer sve što New age nudi, izvana gledano, tako je lijepo, pozitivno, dobrodošlo. Upotrebljava takve izraze, takve pojmove i ideje da čak i svećenici, i katolici općenito, mogu biti lako zavedeni da povjeruju da je to dobro. Sotonski utjecaji u New ageu su prikriveni, nevidljivi i mogu ih prepoznati samo oni koji imaju dar razlikovanja duhova.
Gđa Erica: New age je samo druga grana sotonske mreže i prikazuje se kao anđeo svjetla. Čini se da pomaže ljudima kroz liječenje, po neznanstvenoj medicini, metodama meditacije koje nisu kršćanske, npr. autogeni trening, transcendentalna meditacija... Temeljno u svima njima je okrenutost prema sebi samima, samoostvarenje, samoozdravljenje, sreća... Ni jedan od njih ne otvara put prema Bogu. To nije istinito duhovno znanje, nego prije psihički trening, razvoj latentnih moći (vidovnjaštvo...).
U Hrvatskoj su mi ljudi postavili mnoga pitanja o reikiju... U principu bismo trebali pratiti te razne pokrete i metode liječenja koje govore da se služe »univerzalnim energijama«. Bilo da se radi o bioenergiji, ili o univerzalnoj životnoj snazi, koja se na japanskom zove »ki«... za kršćanina bi trebalo biti potpuno jasno da je životna snaga jedino Duh Sveti. A samo po križu mi imamo pristup Duhu Svetom... Postoje stvari poput »kanaliziranja«, ali to ukazuje uvijek na isto, na ono što je već u Starom zavjetu bilo zabranjeno, spiritizam u bilo kojem obliku, razni mediji. »Kanaliziranje« je samo druga riječ za »biti medij«. Reiki majstori su mediji. Na Istoku ih zovu šamani. U zemljama u kojima kršćanstvo još nije naviješteno, moderni New age i poganski spiritizam, kao npr. medija u Africi, rado se susreću.
— Kakva su Vaša iskustva s bioenergijom, reikijem, pranom, chi, akupunkturom, homeopatijom i sličnim praksama?
Dr. Rufus: Erica po svom zvanju zna više o tim stvarima nego ja. Ja ne želim ništa znati o tim stvarima. Samo se obračunavam s njima! Nemam vremena da bih ga gubio na proučavanje đavla. Draže mi je vrijeme provoditi s Isusom. Jedno od dobrih svjedočanstava o zlu u bioenergiji je ono koje sam čuo jučer i danas, kako je osoba koja je otišla bioenergetičaru iz njegovih usta čula: »Ja sam Isus, pusti Isusa, mene gledaj!« U Evanđelju čitamo slučaj o Barabi. Zašto je Matej donio taj primjer? Pilat je ljudima ponudio dvije osobe. Obje su imale isto ime. Obje su bile rođene s imenom Isus. Obje su imale i isto prezime. Obje su nazvane »Barabas«. Baraba na aramejskom znači sin Božji, sin Očev. A Isus na hebrejskom znači spasitelj. Jedan je bio istinski Isus, istinski Spasitelj, dok je drugi imao isto ime, ali nije bio Spasitelj. Jedan doista govori istinu kada tvrdi da je Sin Božji, Sin Očev, a drugi se zove Baraba, ali nije Sin Božji. Ja prepuštam Vašoj mašti da zaključite nije li Baraba bio sin sotonin.
Danas se pruža ista mogućnost izbora. Pilat je pitao narod: Kojega Isusa, kojega Barabu hoćete? I narod je odgovorio: Raspni ovoga pravoga istinskoga Isusa, Barabasa. Mi hoćemo onoga drugoga. Danas je svijet ispunjen lažnim Isusima, lažnim Barabama.
Gđa Erica: Na duhovnoj razini nema neutralnog područja. Ili pripadamo Isusu, ili đavlu. Na Vaše pitanje trebalo bi možda pojasniti postoji li neka neutralna energija. Bît energije, za koju mediji kažu da je daju, ne može se znanstveno dokazati kao energija. Možda postoje neke bitne manifestacije, što smo znali primijetiti, ali mi se čini da se radi o demonskom drhtanju pred Bogom. Ne biste trebali imati nikakvog posla s tim stvarima. Svi ljudi koje smo samo ovdje sreli, a koji su konačno tek na kraju priznali da su se bavili bioenergijom, trebali su potpuno oslobađanje.
Kako gledate na najnoviju poplavu kontaktiranja s onostranim i kanaliziranja poruka od bićâ iz drugih dimenzija? Kakva su to bića koja se predstavljaju kao anđeli, St. Germain, Uzašla Gospa, a govore o reinkarnaciji i sl.?
Dr. Rufus: Odgovorit ću vam na ovo pitanje kao i Isus, u usporedbi. U centralnoj Indiji upoznao sam mladu ženu koja je prorokovala u Isusovo ime i polagala ruke na ljude i molila za njih. Poznavao sam je dobro. Ona je bila pod utjecajem Sotone. Došla je na našu duhovnu obnovu, molio sam nad njom i bila je oslobođena. Poslije toga sam čuo da mnogi ljudi idu k njoj da moli za njih. Čak su joj išli i svećenici i redovnice. A bila je obična učiteljica u osnovnoj školi. Netko me je zamolio da dođem u to područje, da vidim i razlučim o kakvoj se stvari radi. Kažu da se, kada ona moli Duhu Svetome i kada moli Očenaš, Duh Sveti spušta na nju. I da ona tada izgovara prekrasna proroštva, da polaže ruke na ljude i moli za njihova ozdravljenja. I kada sam otišao na susret s njom, bila je puna poštovanja prema meni i jako sam joj bio drag. Rekao sam joj: »Čujem da Bog po Vama radi prekrasne stvari.« Ona odgovori: »Da, ja donosim ozdravljenje i spoznanja drugim ljudima.« Onda sam joj predložio da zajedno molimo. Ja sam počeo moliti himan »Dođi, Duše Presveti«. Tada je i ta žena počela uzdizati svoje ruke, zatvorila je oči, i izvana je izgledalo kao da se Duh Sveti spušta na nju i počela je prorokovati: »Rufuse, sine moj«, itd. Ja sam je gledao i rekao joj: »Znam tko si!« Otvorila je oči i rekla: »Znala sam da Vas ne mogu prevariti.«
Jedanput sam se molio za jednu ženu u južnoj Indiji, a ona ne zna engleski, jer govori lokalnim jezikom. Na engleskom sam ju pitao: »Tko ste Vi?« »Zašto me to pitate?« — odgovorila je engleskim jezikom. »Zato jer smo se često prije toga susretali.« »Vi me poznajete, drugi ne!« — rekla mi je.
I ona je rekla: »Znala sam da Vas ne mogu prevariti.« I onda su joj se otvorile oči i shvatila je da je ona jedna obična mala učiteljica. Onda me je pitala: »Oče, zašto se to meni događa?« »Zato što ste čuli da se ljudi Vama obraćaju kao jednoj koja je opsjednuta i tada ste bili vrlo povrijeđeni. I Vi ste iznutra čeznuli za nekom utjehom. Htjeli ste se drugima predstaviti kao netko tko nije opsjednut, nego, naprotiv, kao netko tko može liječiti i prorokovati. I kroz to ste se otvorili demonskom utjecaju.«
Jeste li sad shvatili? I ne brinite se. Bog se može poslužiti vama jednostavnima kakvi jeste. Biblija ne govori o tome da je Marija ikoga liječila ili propovijedala i ne znam da li je Majka Terezija ikoga izliječila na ovakav način, ali svi znamo da je bila veliki svjedok za Isusa. Koliko ljudi poznajem u svijetu koji su rekli da su veliki duhovni ljudi i veliki izlječitelji, a u bîti je Sotona bio u njima. On je »liječio«.
Hrvatsku je posjetila Jasmuheen, žena koja tvrdi da od 1993. živi isključivo o »prani«, bez konzumiranja bilo kakve hrane. Ona kontaktira s onostranim bićima i majstorica je reikija. Je li to moguće i kako to komentirate?
Dr. Rufus: Isus je rekao po plodovima ćete ih prepoznati. Bog vas neće suditi po spektakularnim stvarima koje izvodite. Isus kaže: U posljednji dan ljudi će mi reći: U tvoje smo ime prorokovali, u tvoje smo ime zloduhe izgonili. Bili smo famozni reiki majstori (ovo posljednje nije, doduše, iz Biblije...!). A što Isus kaže da će im odgovoriti: »Ne poznajem vas. Ne znam tko ste.« Rekao je: »Odlazite od mene zlotvori.« Zamislite da Isus vas kao velike propovjednike, velike iscjelitelje naziva »zlotvori«. Nadam se da to neće reći meni! Ali nam je Isus unaprijed rekao koja će nam pitanja postaviti u posljednji dan. Već su nam pitanja za test poslana. Pitat će nas: Kad sam bio gladan, jeste li mi dali jesti? Kad sam bio žedan, jeste li mi dali piti? Kad sam bio bolestan, jeste li me posjetili? Neće vas pitati: Kad sam bio bolestan, jeste li me izliječili, nego jeste li me posjetili. To nisu pitanja o našem socijalnom angažmanu, već su to pitanja o našem odnosu prema našim najbližima u obitelji i u društvu. Pitat će nas kada je pokraj nas bila supruga ili dijete u potrebi jesmo li ostavili sve drugo i pomogli im?
Kako pomoći osobama koje su pohađale razne iscjelitelje, vračare i sl.?
Dr. Rufus: Samo je jedan način: volite ih. Nemojte ih osuđivati, već ih zavolite. Sa smiješkom i s radošću... Otvorite im oči za zlo koje su radili i ne znajući. Zato Erica i ja nastojimo informirati ljude o svemu što nas okružuje (o sektama i o kultovima). Ali, to nije dosta. Moramo im pružiti još jednu priliku. Moramo im reći: U našoj Crkvi imamo nešto daleko, daleko bolje nego bilo tko drugi može ponuditi. Ljudi će nam dolaziti samo ako vide da mi molimo nad ljudima koji onda ozdravljaju, bivaju oslobođeni i obnovljeni.
Kako postupiti s osobama koje se tuže da vide onostrana bića (nakon doticaja s okultnim) i čuju glasove, strujanja, trnce po tijelu, nečije dodire, te im se događaju neobični fenomeni, tzv. »parapsihološke prirode«?
Dr. Rufus: Mnoge od ovih manifestacija mogu biti posljedica psiholoških tegoba. Npr., alkoholičar koji doživi »delirium tremens« imat će razna priviđenja. No, jasno nam je i iz iskustva znamo da su manifestacije koje ste spomenuli posljedica demonske aktivnosti u čovjeku. Takvu osobu treba prihvatiti u ljubavi i moliti za njezino ozdravljenje i oslobođenje.
Možete li objasniti značenje »energetskih žarišta« (tzv. »čakri«) u organizmu i kako putem njih iscjelitelji vrše ozdravljenja i razvijaju okultne moći?
Dr. Rufus: Što god da bio realitet tih žarišta što ih zovu »čakre«, naše iskustvo nam pokazuje da postoje određena mjesta u tijelu gdje đavao posebno napada ljude. On će upotrijebiti bilo koji otvor da uđe u nas. Upotrijebit će oči, uši... I kada molimo za oslobođenje, osoba će reći: Kao da je nešto izašlo iz mene, izgledalo mi je kao da mi vrući zrak izlazi iz ušiju i kao da je nešto izašlo — nešto je izišlo kroz moja usta, ili kroz vaginu... Što god da je u pozadini stava te filozofske teorije, sve — naš duh, duša i tijelo — može se otvoriti tim utjecajima, ali, hvala dragom Bogu, može se otvoriti i Duhu Svetom. Vi trebate odlučiti koji duh želite da utječe na vaš um i na vaš duh, dušu i tijelo.
U Hrvatskoj se pojavilo neko društvo sv. Hildegarde iz Bringena. To društvo sada naveliko širi nekakve krunice koje su napravljene od raznobojnog kamenja. Svaka boja kamena je za neku bolest, jedna vrsta je, recimo, za bubrege, itd. Znate li nešto o tome i što je to?
Gđa Erica: Prije svega morali bismo biti svjesni da Hildegarda potječe iz vremena prije srednjeg vijeka. Iako je u narodu uživala glas svetosti, službena Crkva nikada je nije proglasila svetom, ali je vjerojatno bila vrlo dobra osoba. Nastojala je pomoći znanjem koje joj je bilo poznato u njezinom vremenu, koje je isključivalo modernu farmakologiju i nije imalo pojma o kemiji. Ja sam farmaceut i znam da ljekovi mogu biti od velike pomoći. Shvatila sam, čitajući njezinu knjigu, da je najvjerojatnije upotrbljavala kristale i kamenje, da ih je mljela i davala ljudima, a oni su osjećali izvjesnu pomoć. Dakle, ona im tako nije pružala neke magijske moći, a da je danas živa i da je suvremeni farmakolog, vjerojatno bi im davala kalcij, magnezij i druge ljekovite tvari. Ono što ljudi čine od nje, tipično je za New age: preuzimaju dobru i zdravu ideju, npr. liječenje travama ili mineralima, i umjesto da to bude i ostane obično liječenje, od toga naprave neku vrstu kulta ili religije. U svoj alternativnoj medicini na površini ćete naći iskustvenu, odnosno empiričku istinu. Ali ipak gotovo svi predstavnici alternativne medicine odbijaju znanstveno istraživanje. Znanost je sredstvo koje je Bog dao ljudskom razumu. Ona nije bez nedostataka, ali je u velikoj mjeri pomogla čovječanstvu.
Možete li nam pojasniti značenje tzv. »padanja u Duhu«?
Dr. Rufus: To je veliko i kompleksno pitanje. Prokomentirat ću ga ukratko. Kao i kod svega drugoga, postoje dva ekstrema. Među pentekostalcima postoje osobito neki koji kažu: to je normalna aktivnost Duha Svetoga, te kažu da ako ne govorite u jezicima, nemate Duha Svetoga. I ako nemate iskustvo, nemate Duha Svetoga. I to je utjecalo na neke dijelove karizmatske obnove. Tako postoje famozni karizmatski naučitelji u svijetu i jedan od njih kaže da svaka osoba za koju se moli i na koju se polažu ruke mora pasti. I ako nad nekim molite dvadeset puta na dan, dvadeset puta treba pasti na pod. Ja to ne prihvaćam. Postoje, pak, s druge strane, vrlo konzervativni karizmatici katolici, koji kažu da to »počivanje u Duhu« na podu ne smije uopće postojati u Katoličkoj crkvi. To su samo psihološke manifestacije. A ni to ne prihvaćam.
Ispravan stav je uvijek negdje u sredini. To je samo jedan od načina na koji Duh Sveti djeluje. I to nije najvažniji način. U ovoj stvari neka vas vode dva načela, kako biste bili sigurni da se radi o autentičnom iskustvu. Prvo, važan je način na koji je padanje učinjeno; drugo su posljedice. Ako postoji bilo kakva manipulacija, osobito fizička, da npr. čovjek gura ljude na pod, ili psihološke manipulacije, npr. ljudi očekuju da se to dogodi, a onaj koji moli nada se da će se to dogoditi i osoba se moli Bogu: »Bože, daj sruši me dolje!«, a nije joj toliko važno hoće li joj se život promijeniti, hoće li ozdraviti, nego je važno samo da se baci na pod... to nije to. Potpuno autentično »odmaranje u Duhu« događa se čak i kad nema nikakvoga fizičkog kontakta, ili vrlo nježan dodir, osobito ako ste daleko. Stvari se događaju i dok propovijedate. A osobito ako se radi o osobama koje su u drugoj zgradi. Vi propovijedate ovdje, a oni popadaju tamo. A u mojoj višegodišnjoj službi to se događalo. Tada je to autentično.
Kad god molim, uvijek kažem: »Bože, molim te da padnu samo oni za koje ti želiš da stvarno padnu. Ako primijetim da osoba sama čini neke namjere da bi pala, onda je zadržim u tom padanju. Jedino kada osjetim da se događa djelo Duha Božjega, koje je u tom smjeru tako snažno, onda kažem neka padne. Ali ja to doista sam po sebi ne želim. U nekim situacijama vam se učini da zbog nekog razloga svi trebaju pasti i ništa se ne dogodi. A u nekoj drugoj situaciji, npr., čini vam se da nitko neće pasti, jer su to sve zreli karizmatici, kao što mi se dogodilo na Filipinima: dok sam molio nad njima, svi su redom padali. Zašto?! Ne znam. Ali crkva je bila puna ljudi po podu. Svi redom. I u Sloveniji, npr., nisam očekivao da će toliki popadati. A program se održavao u hotelu... Svako djelovanje Duha Svetoga treba biti provjereno po plodovima. Ne zanima me što se s ljudima događa, da li oni padaju po podu ili vise sa stropova; zanima me je li njihov život značajno promijenjen. Da ta osoba postane pravi vjernik, pravi Isusov učenik i onaj koji sa sobom nosi svjedočanstvo svoje vjere, to je ono što mene zanima.
Postoje uglavnom tri razloga zašto ljudi »padaju u Duhu«. Prvi je najvažniji — osoba koja pada vrlo duboko doživljava unutarnje ozdravljenje. Kad mi ljudi dođu na ispovijed sa svim svojim povredama, već unaprijed znam što će se dogoditi kad se pomolim nad njima. To je kao neka vrsta prečaca koji Bog rabi da bi brzo dobio unutrašnje ozdravljenje. Osobito se to događa kad ja ne znam zašto trebam moliti, a osoba se ne zna precizno izraziti. Drugi razlog je iskustvo oslobođenja. U Evanđelju piše kad je duh napustio neku osobu da je ona ostala ležati kao mrtva. A treći razlog je što Duh Sveti ispunja tu osobu.
08.05.2007. | 07:57 | 5 K | P | # | ^
TEOZOFIJA
Istražuje: JOSIP BLAŽEVIĆ
»VERITAS« - Broj 5 (417) - svibanj 1999.
Gornje ideje ni po čemu nisu nove, nego su samo »podgrijane«. Korijen im je u starim ezoterijskim i hermetičkim društvima i organizacijama, među kojima teozofiji i antropozofiji pripada istaknuto mjesto.
Izostavivši njegove prapočetke, koji navodno sežu u treće stoljeće, sve do Ammoniusa Sacchusa, filozofa i Plotinovog učitelja, Teozofsko društvo, danas već planetarnog karaktera, okultno-magijsko-spiritističkih vibracija, životno je djelo velikih medija i okultista: Ruskinje Helene Petrovne Blavatsky (skraćeno: H. P. B.) (1831-1891.), irskog spiritista Williama Quana Judgea (1851-1896) i pukovnika Henrya Steela Olcoltta (1832-1907) uz desetak drugih pionira duhovnosti Novog doba. Olcoltt je bio i prvi predsjednik Teozofskog društva, sa sjedištem u Adyaru (Indija). Kao najbliži suradnik H. P. B., on je u svom dnevniku zapisao: »Nitko je nije poznavao tako intimno kao ja... Razni Mahatme, kada su mi pisali o gđi H. P. B. i njezinom tijelu, govorili su o tom tijelu kao o nekoj ljusci, koju je zaposjeo jedan od njih.«
Postoje i druga mjesta koja neoborivo potvrđuju da je H. P. B. bila medij raznih duhova, s kojima je stupila u kontakt bavljenjem magijom. Ne govori li već za sebe puno i činjenica da su članci, upute i komentari H. P. Blawatsky objavljivani u časopisima »Lucifer« i »Path« (Put)?! Madame Blavatsky od najranijeg djetinjstva boravi u društvu onostranih bića. Oni su joj se pokoravali i bili joj na usluzi cijelog života. »Kad sam pisala ‘Izidu’, činila sam to tako lako da to sigurno nije bio napor, nego užitak… Zato jer mi je netko tko zna sve diktirao... Živim okružena vizijama, otvorenih očiju. Neprekidno je vidim preda mnom (Izidu — op. J. B.), i ona mi otkriva tajna značenja njezinih davno izgubljenih tajni. Zadržavam dah i jedva vjerujem svojim čulima.«
Isto potvrđuje i očevidac, pukovnik Olcoltt: »Pero joj je marljivo pisalo, a onda bi iznenada stala, zagledala se u prostor praznim pogledom vidovnjaka, skratila pogled, kao da gleda u nešto nevidljivo u zraku ispred nje, i počela prepisivati na papir ono što je vidjela. (…) Sjećam se dva slučaja kada sam i ja mogao vidjeti i uzeti u ruke knjige iz čijih je astralnih duplikata ona kopirala citate.«
Blavatskyjeva je svoje neobične »sposobnosti« naslijedila već od svojih predaka. Na štetu duša, danas se nerijetko zanemaruje činjenica da i postoji izvjestan broj ljudi koji podnose duhovne presije što su im ih nanijeli njihovi preci svojim neurednim životom ili bavljenjem nekom od okultnih praksi...
Iz djela »Crtice iz života H. P. Blavatsky« donosimo detalj s krštenja nje kao djevojčice: »Kumovi su se nalazili baš u aktu odricanja od zla i od sviju njegovih djela, kada su opazili, da je plamen svijeće djeteta zahvatio odijelo svećenika i siromašnom starom gospodinu nanio strašne opekotine.« I dalje: »Njezine dadilje… bile su uvjerene da Helena ima veze s onim nevidljivim.« Prilikom igre Blavatskyjeva je hipnotizirala djecu; jedno se dijete tako i utopilo. Svoje odnose s »nevidljivim pomagačima« Blavatskyjeva je svjesno produbljivala. S tom svrhom putuje svijetom i susreće znamenite okultiste, koji je upućuju u mnoga tajna umijeća. U Kairu je jedan fakir upućuje u tajne crne magije i posvećuje je kultu Izide. U Parizu se upoznaje s Mesmerovim magnetizmom. Proučava voodu i haićansku magiju.
»Helena je širila užas oko sebe.« (J. Bergier) »Neka misteriozna vatra joj je palila cigarete.« (M. Monestier) Prima misteriozne posjete, kontaktira s misterioznih »sedam tibetanskih majstora« (godine 1851. susreće u Londonu svoga učitelja, a 1868. skupa s njim pohađa Tibet), koji joj daju upute i živi u njihovom društvu. Po njihovom nalogu putuje u Tibet i u Meksiko. Diktiraju joj »Tajnu doktrinu« i određuju stvaranje Teozofskog društva, koje je utemeljeno 8. rujna 1875.
O njezinoj »duhovnoj misiji za svijet« (i Đavao ima svoje misionare!) svjedoči C. Jinarajadasa, koji kaže da je ona svijetu dala podlogu jedinstva: »Naravno da je zadaća svake religije, da sjedini čovječanstvo, ali to ne može niti jedna od postojećih religija. Kršćanstvo, na primjer, ne može sjediniti svijet iz jednostavnog razloga što od sviju najprije zahtijeva da postanu kršćani... Tako je to sa svakom religijom... Sa svojim naučavanjem, koje je uzela iz sviju religija, pokazala je ona da je jedinstvo čovječanstva jedna prirodna stvar, jedna isto tako jedinstvena činjenica, kao i ona, da svi narodi žive na površini istog planeta, usprkos razlika boje kože i oblika državnog uređenja.«
Uz pokušaj spajanja znanosti i vjere, dakle 1) poticanja komparativnog studija svih religija, filozofija i nauka, te 2) istraživanja nerazjašnjenih zakonitosti prirode i čovjekovih latentnih moći (parapsihološka istraživanja); sinkretizam, odnosno 3) težnja za jedinstvom čovječanstva i nadilaženjem svih religija predstavlja srž teozofskog nauka. Teozofija nipošto nije (kao npr. kršćanstvo) od Boga »objavljena« religija, nego, prema teozofskim autorima, »drevna mudrost koja je nastala kao rezultat istraživanja prosvijetljenih mislioca i vidovnjaka«.
( tvrdnja koju baštini "Spiritualni Sotonizam")
U kolijevci Teozofskog društva, tijekom vremena, stasali su mnogi pojedinci, gurui i neke posebne gnostički orijentirane organizacije. Jedna od najznačajnijih, ujedno i »religiozno tijelo« teozofije, jest »Slobodna katolička crkva«, koju je 1916. godine u Londonu osnovao otpali protestantski pastor C. W. Leadbeater. U Hrvatskoj se članovi Slobodne katoličke crkve sastaju na misi nedjeljom u Mesničkoj ulici, gdje je 1930. godine otvorena i prva službena prostorija Teozofskog društva. Osim toga, četvrtkom obavljaju zazivanje »anđela« i vrše službu »ozdravljanja«. Recimo još i to da Krist Novog doba više nije Božji Sin - Spasitelj, nego, prije svega, terapeut, iscjelitelj i prosvjetitelj…
Unutar teozofije također djeluje i ezoterijska »Škola tajnih misterija«. Iako se osjeća superiornijom od svih religija, teozofija ipak nije mogla izbjeći institucionaliziranju i stvaranju svojih »dogmi« (a toliko se protiv njih borila!), koje su od nje načinile novi (pseudo)religiozni sustav. U tom smislu mogu se zapaziti sljedeće teozofske »dogme«:
— sve je podložno evoluciji, a posebno čovjek, koji je putem tehnika i duhovnog razvoja može skratiti;
— evolucija se odvija po zakonu uzroka i posljedice, koji se tumače kao zakon karme;
— kraj evolucije jest u dosizanju »savršenstva«, koje se sastoji u oslobađanju od zakona uzroka i posljedice (zakona karme), povezano s prosvjetljenjem.
Nadalje, teozofi vjeruju kako su kroz sva vremena postojali ljudi koji su dosezali spomenuta evolutivna »savršenstva«, sa sposobnostima koja su ih učinila »svjesnim suradnicima božanstava«. Njih se naziva »majstorima« ili »guruima«, koji su svoj evolutivni put dovršili, a zatim imaju ulogu da kao »svjesni suradnici božanstava« pomognu ljudima na putu evolucije, kako bi svoj evolutivni put ubrzali i skratili. Teozofski lideri oduvijek su tvrdili da se nalaze u kontaktu s tibetanskim majstorima, članovima lože »Velikog Bijelog Bratstva«, koji predstavljaju skupinu »emancipiranih duša« (dušâ pokojnika koje se sele iz jednog tijela u drugo!), koje imaju zadatak upravljanja evolucijom svijeta i ljudi. Njih nazivaju »avatarima«. Avatari nakon smrti ne odlaze u raj, već ostaju na zemlji, obavljajući svoju »misiju«, a nakon smrti ponovno se rađaju (reinkarniraju) i u njihovoj svijesti je sačuvano znanje o prošlim životima, kao i znanje uopće (gnoza). Prema okultno-ezoterijskim spekulacijama, oni posjeduju sedmerostruko tijelo, a stupanj njihovog razvoja obećava se i svima koji krenu okultnom stazom i podvrgnu se njihovim inicijacijama. Tzv. »ispiranjem mozga«, koje se očituje u nekritičkoj ovisnosti o »božanskom«, guru može onesposobiti osobu za normalno prosuđivanje zdravim razumom, što omogućava razne psihološke manipulacije. Zahtjev takve apsolutne podložnosti nalazimo i kod Swami Brahmajnanande u djelu »Nitya yoga, yoga za vječnost«, u kojemu on poučava: »Stoga moraš posjedovati ogromnu opreznost, jer (eventualni) raskid sveze s tvojim guruom bit će tvoja propast, a odanost guruu uzdići će te do Prosvjetljenja.«
Kamo može dovesti slijepa pokornost »božanskom« guruu (opsjednutom mesijanskom samodostatnošću), pokazuju patološko-kriminalna djela, koja nam donose i crne kronike. Dovoljno je samo prisjetiti se kronologije najspektakularnijih masovnih ubojstava ili samoubojstava, objavljenih u medijima.
Možda u ovom kontekstu nije na odmet spomenuti i činjenicu koja se, uslijed poplave orijentalnih borilačkih vještina, sve više potiskuje, a to je da neke od borilačkih vještina imaju i kultni karakter, ili bar da predstavljaju »idealni stil življenja ili put k Savršenstvu«. Na putu k Savršenstvu oni veliku važnost pridaju poštivanju svoga učitelja i starijih u rangu, »obuzdavaju se od nasilja i pridržavaju se pravila uljudnosti, s istinskom odlučnošću njeguju duh samosvladavanja, nastoje postići smirenost uma (čvrstinu ili stabilnost duha) i nepokolebljivo streme k Istini«.
Danas se aktivnost teozofâ provodi putem raznih sekcija, koje predlažu vegetarijanstvo, makrobiotiku, zdravu prehranu i zdrav život, čistu i zdravu čovjekovu okolinu, meditativne tehnike, razne vrste yoge, autogenog treninga, razne energetske i ine duhovne tretmane, masaže, glazbene radionice, te šíre ekološke ideje, pacifizam i sl. Ovo posljednje sve više privlači i velik broj kršćana, koji, zabljesnuti spektakularnim obećanjima i znanstvenim kvalifikacijama osoba koje ih reklamiraju, sve se više, u potrazi za izlaskom iz svojih životnih nedaća, podvrgavaju inicijacijama i izlažu utjecaju (nipošto bezopasnih!) energetskih i duhovnih strujanja duhovnosti Novog doba.
Sve je više osoba koje nakon sličnih tretmana trpe od nesanica, noćnih mora; opterećuju ih opsesivne (suicidalne) misli, uznemiruju razni glasovi i vizije bićâ iz »astralnih dimenzija«. Nije neuobičajen slučaj da neka osoba, nakon kontakta s okultnim silama koje je zarobe, postane i njihov prijenosnik.
Prvi sukob među hrvatskim tezofima izbio je osamdesetih godina, kada je unutar mlađeg, liberalnijeg, članstva počeo aktivnije djelovati samozvani guru i tantrički jogi Franjo Miličević, koji oko sebe okuplja grupu sljedbenika u Zagrebu, te nastoji dobiti status posebne teozofske lože. Sukob je završio njegovim isključenjem, na što je on reagirao osnivanjem vlastitog pokreta, kojeg je prozvao »Ananda yoga SFRJ«, kojemu će kasnije dati novo ime, »Komaja«. Uslijed međunarodnih trvenja u krugovima teozofije, javlja se i teozofski krug »Fenix«, iz kojega će se kasnije razviti »Nova akropola«.
07.05.2007. | 11:03 | 2 K | P | # | ^
Elizabeta Vilenica o Sotonizmu
3.9.2004 piše: Elizabeta Vilenica
Mnoge religije i religiozni pokreti žele dati čovjeku poticaj za oslobađanje energije i unutrašnjih impulsa kako bi se postiglo zadovoljstvo i osjetio užitak. Svima je im temeljno okrenutost prema sebi samima, samoostvarenje, samoozdravljenje, sreća. Religije kroz liječenje, neznanstvenu medicinu, metode meditacije žele pomoći čovjeku. Ovdje moramo pribrojiti i sotonizam koji je ponekad samo jedna vrsta protesta mladih protiv načela njihovih roditelja i zakona koji ograničavaju slobodu.
Sotonizam kao takav nije ništa novo jer već na prvim stranicama Biblije imamo izvještaj o sotonskom zavođenju Eve, koje u sebi ima težnju postati "kao Bog" - to vrijedi i danas kada su ljudi izgubili osjećaj za nadnaravno i tada traže neke svoje bogove kako bi zadovoljili svoje usađene težnje koje imaju psihološku podlogu otkriti vlastiti identitet. Preko sotonističke prakse želi se steći moć i snaga radeći sve ono što je odvratno, prekršiti sve norme i sam sebi postati bog.
Razlozi prianjanja uz sotonizam su doživljaj besmislenosti u životu, duševna praznina, nesigurnost, osjećaji manje vrijednosti, strah od samoodgovornosti i s druge strane to je dosada i površnost materijalističkog života kod mladih koji se ne znaju brinuti za egzistenciju, znatiželja i jeftina razonoda, provokacija i izraz nezadovoljstva državnim zakonima. Posljedice su da čovjek postane rob onoga u čemu je tražio slobodu, prestaje samostalno razmišljati i može se reći da odrasle osobe ostaju zaostale u smislu što ne mogu prihvatiti odgovornosti života već ostaju na pubertetskom protivljenju životu i traženja moći i zadovoljstva. (Fromm promatra čovjeka koji bježi od slobode jer se boji susreta s njom jer mu zarobljeništvo daje sigurnost).
Tko je Sotona kojemu su ljudi spremni položiti svoj život?
Izraz "Sotona" dolazi od hebrejske riječi što znači tužitelj, protivnik, a riječ đavao koja je došla od grčke riječi "diablos" označava onog koji razjedinjuje i postavlja se kao zapreka, ponajprije sili koja je jača od njega, Bogu. IV. Lateranski sabor 1215. opisao je Sotonu kao biće koje je Bog stvorio kao anđela sa slobodom i voljom i koji se po slobodi sa svim ostalim anđelima opredijelio za zlo i postao protivnik Božji. Sv. Ivan u svojoj Apokalipsi opisuje rat anđela protiv Zmaja i konačnu pobjedu Jaganjčevu tj. Kristovu. Taj tekst donosi da Sotona nije jači od Boga, jer on nije Bog već biće stvoreno od Boga. Ipak je njegovo djelovanje prilično jako, utjecajno i razorno. Zašto? Njegovo djelovanje potječe od silne mržnje prema Bogu i prema svemu što je stvorenje Božje. Želi čovjeka privući k sebi navodeći ga na grijeh, na traženje slobode u kršenju zakona i otuđenje od Boga. Snaga kojom djeluje potječe od samog početka stvaranja kada je poput anđela dobio moć djelovati. Papa Pavao VI. definira Sotonu kao aktivnu moć, živo duhovno biće, koje kvari i koje je pokvareno. Danas se sotona zamišlja na različite načine, neki ga zamišljaju kao osobu s repom i rogovima, drugi u liku jarca, zmije ili zmaja. Prepoznaje ga se po simbolima kao što su pentagram, križ okrenut naopačke, broj 666, Neronov križ.
Djelovanje Sotone
Sotona može djelovati na različite izravne ili neizravne načine napastujući čovjeka i udaljujući ga od Boga. Sotona može djelovati izravnim fizičkim napadima za koje su nam svjedoci pojedini sveci poput sv. Pija iz Pietrelcine koji je bio bičevan od sotone. Govorimo o đavolskom opsjednuću koje potpuno zaposjeda tijelo, ali ne i dušu, đavolska zlostavljanja – to mogu biti različite smetnje i bolesti koje se nastoje protumačiti na psihološkom ili psihijatrijskom području. Tu su i đavolske opsesije, a popraćene su opsesivnim mislima kojih se osoba ne može osloboditi, podčinjenost đavlu koja se sastoji u tome da osoba svojevoljno najčešće ugovorom krvlju sklopi savez sa Sotonom. To Sotonino djelovanje može biti po Božjem dopuštenju kada Bog dozvoli djelovanje na tijelo, ali ne i na dušu kako bi se osoba duhovno izdigla, a Bog proslavio po plodovima toga djelovanja. Djelovanje Sotone na čovjeka može biti i zbog čovjekove okorjelosti u grijehu, zbog uroka ili čaranja koje osobe čine nad drugima želeći na njih navući zlo i Sotonino djelovanje može biti prisutno kod onih osoba koje čaraju ili ako netko pohađa takva mjesta.
Oblici Sotonizma
Sotonino djelovanje nije moguće uvijek izravno spoznati. On se može kriti iza primjerice dobrih djela koje neka osoba čini ili dobrih namjera kojima ta osoba raspolaže. Ako iza tih dobrih djela stoji čovjekova želja za samoostvarenjem, taštinom i povlađivanjem od strane drugih, tada sigurno ne možemo reći da iza tih dobrih djela stoji i dobra nakana, a to može biti posljedica pripadanja nekom od oblika sotonizma.
Takozvane "Nove vještice" ili Wicca - kult koji je nastao u Engleskoj gdje se štuje jedna božica, različiti okultizmi, magije, vračanje, uroci, sotonizam u glazbi, posebice u rocku, spiritizam, proklinjanje, klanjanje demonima, raširenost seksualne propagande, New age kao jedan od primamljivih i naoko bezopasnih pokreta samo su neki od načina drugovanja sa Sotonom.
Počeci sotonizma sežu u 15. st. i glavni pokretač se smatra Gilles, a procvat je doživio u 17. i 18. st. u Francuskoj, pogotovo na dvoru Louisa XIV. gdje su se počele održavati crne mise na kojima su se odvijale seksualne orgije, mučenja, žrtvovanja djece i životinja. Srednji vijek je bio pogodan za razvitak crnih misa kada je Crkva obuhvaćena nemoralnošću bila nemoćna zaustaviti ratove i bolesti, a njezin autoritet je došao u krizu i ljudi su se počeli okretati drugim energijama i silama kako bi se oslobodili svega toga.
"Crne mise" su ritualni sastanci sotonskih grupa gdje se sotonu zaziva i "obožava" posebno na taj način da mu se prikazuje i "krvna žrtva". Tu je često prisutna i seksualno-magijska orgija jer se spolni odnos interpretira kao sjedinjenje sa Sotonom kao imitacija Božjeg stvaralačkog akta. Djeca, koja budu u tom činu začeta, žrtvuju se Sotoni, trudnoća se drži u tajnosti, rođenje se umjetno ubrza i to se novorođenče žrtvuje – broj umorstava tako ubijene djece procjenjuje se godišnje na nekoliko tisuća. Crna misa je kao takva oduvijek bila simbol izrugivanja svetoj katoličkoj misi. Mokraća je često bila korištena kao zamjena za svetu vodu ili vino, crne svijeće mijenjale su bijele, a misa se obavljala u crnim ili krvavo crvenim bojama s magijskim simbolima. Svećenik koji vodi obred nosi ogrtač od kozje kože i najčešće jareću glavu jer se jarac uzima kao simbol Sotone, a katoličke molitve koje se koriste recitiraju se natraške. Najvažniji zakon ovoga kulta je zadovoljavanje čula u svim oblicima, bez grižnje savjesti i moralne zabrane jer grijeh ne postoji, postoji samo zadovoljavanje potreba (kao kod Freuda zadovoljavanje nagona). U ritualu crne mise tijelo nage žene koristi se kao oltar jer se smatra da stimulira seksualnu energiju učesnika. Ritual počinje tako da se zaziva Sotonino ima naopačke na latinskom. Na oltaru leži gola žena i svećenik uzima hostije (po mogućnosti posvećene) i gura ih u ženinu vaginu. U to vrijeme sudionici pjevaju pjesme posvećene Sotoni. Nakon toga pije se eliksir koji je pomiješan sa spremom i urinom koji služi za besmrtnost. U slučajevima kada se žrtvuju djeca ili životinje (obavezno crne boje – mačka, koza) tada se tom eliksiru dodaje njihova krv od koje se prave i hostije. Spolni čin među sudionicima slijedi na kraju. Iskustvo snage, moći, novca, seksualne zabave ovdje dosiže svoj vrhunac nemoralnosti, a sve zbog želje kako bi se čovjek ostvario, odmaknuo od svega onoga što mu stvara probleme.
Sotonistička sljedba postoji u Hrvatskoj i osnovana je 1977. u Varaždinu. Novi članovi se primaju na točno određeni način, nakon priprave kandidati imaju inicijaciju upoznavanja i učenja o sotonizmu i ritualima. Danas službeno ima oko 7000 pripadnika.
Opsjednuće
Sotona može djelovati na čovjeka tako da ga opsjedne. "Đavolsko opsjednuće" označava izravno cjelinu psihofizičkih pojava, neobičnih i uznemirujućih, što otkrivaju u osobi nazočnost jedne druge osobe obilježene crtama zloga. Ali treba biti veoma oprezan da se opsjednuće ne pobrka s patološkim ciljevima umišljene živčane bolesti (somatizacija). Osoba koja je opsjednuta može pokazivati određene simptome kao što je promjena ličnosti koja se očituje u stanjima krize kada se kod osoba mijenja izraz lica, zvuk i boja glasa, stanje svijesti najčešće je isključeno i osoba se nakon napada opsjednutosti ničega ne sjeća. Takva osoba pokazuje stanje agresivnosti koje je izraženo bijesnim psovkama, u neobuzdanom nasilju i napadima bjesnila koje je često popraćeno besramnim ponašanjem. Svaki spomen svetoga i sakralnoga izaziva strah, odbijanje i prezir.
Osim toga opsjednuti posjeduju nadljudske sposobnosti, govore strane jezike, imaju znanje o budućim stvarima, mogu čitati tuđe misli, posjeduju ogromnu tjelesnu snagu, mogu lebdjeti, a iz tijela ili iz okolnih predmeta mogu izlaziti i ispadati čavli, kamenčići ili insekti. Opsjednuta osobe mogu utjecati na stvari oko sebe tako da se one počnu same pokretati ili micati. Osim ovih simptoma mogu se pojaviti i druge tegobe koje se obično izražavaju neprestanom mučninom, čestim glavoboljama, malaksalošću i općom nezainteresiranošću. Opsjednuće može biti toliko da pregazi majčinski instinkt i majka može jednostavno odbaciti svoju djecu. Tako teški slučajevi Sotonskog djelovanja kao što je opsjednuće mogu nastati, kako sam već spomenula, ako je opsjednuti kao dijete proklet, ili su njegovi preci bili u vezi s magijom, ili je sam dozvao đavla ili je s đavlom sklopio savez.
Egzorcizam
Kada Crkva javno i mjerodavno, u ime Isusa Krista traži da neka osoba ili predmet budu zaštićeni od opsjednuća Zloga i oslobođeni njegove vlasti govori se o otklinjanju (egzorcizmu) (Katekizam Katoličke crkve). Egzorcizam smjera izgonu zloduha ili oslobađanju utjecaja zloduha i to duhovnom vlašću koju je Isus povjerio svojoj Crkvi.
Prije nego se stvarno pristupi egzorcizmu treba provjeriti je li doista riječ o opsjednuću ili se radi o bolesti koju treba prepustiti medicini. Prema katoličkoj nauci egzorcizam može vršiti samo svećenik koji je dobio posebno odobrenje od mjesnog biskupa, a ima za cilj osloboditi opsjednutoga. Egzorcista treba biti čovjek duboke vjere, odlikovati se pobožnošću, znanjem, razboritošću i neporočnošću života (Kanon 1772). I kao što je opsjednuće krajnji oblik djelovanja Sotone, tako je egzorcizam krajnji oblik djelovanja u ime Božje, jer je egzorcizam javna molitva Crkve, učinjena s autoritetom Crkve, jer ju čini svećenik kojeg je imenovao biskup. Za vrijeme vršenja egzorcizma potrebno je stalno moliti kako bi se dogodila Božja pobjeda i prisjetilo se vjernike da je njihov cilj trojedini Bog, a ne idoli i da je sva Sotonina moć podvrgnuta Kristovoj vlasti.
Egzorcisti prije samog čina otklanjanja moraju stupiti u kontakt s demonima – moraju znati broj demona u osobi, njihova imena i razlog ulaska u čovjeka, moraju saznati vrijeme njihova izlaska iz čovjeka. Tada, ako je više demona u osobi treba svakoga istjerati posebno, što može produžiti vrijeme egzorcizma u kojima se mogu zbivati strašni prizori puni mračnih neugodnosti. Zato je potrebna čvrsta vjera egzorciste, jer ako je nema znalo se dogoditi da demoni napadnu tu osobu jer nije bio dovoljno osposobljen za vršenje te službe. Po svjedočanstvima, demoni u takvim trenucima recitiraju Sv. pismo na stranim jezicima, osobe urliču i nekoliko ih osoba ne može zadržati da se ne opiru i budu mirni, a demoni progovaraju dubokim, zastrašujućim glasom.
Donosim jedan primjer iz Amerike po svjedočanstvu pastora koji je izvršio egzorcizam. Taj pastor Prince je za vrijeme propovijedi osjetio snažnu prisutnost Duha Svetoga, a pijanistica, za koju se kasnije doznali da u braku vodi perverzan život, počela je otegnuto zavijati, dizati ruke u zrak i pala je kao mrtva na zemlju. Prince je pozvao demona da mu otkrije svoje ime, a on je rekao da se zove Laž. Nakon duge bitke demon je izašao, žena je hroptala, ispao joj je jezik iz usta, boja njezine kože poprimila je plavičasti ton i ona se bacakala. Ali u njoj je ostao još jedan demon i nju je kasnije spopao napad bjesnila. Trgala je odjeću s tijela i pokušala razodjenuti prisutne ljude. Ljudi su je čvrsto držali i vezali konopcima, ali ona je sve to nadvladala. Nakon dvosatne borbe demon je izišao, a ona je zahvaljivala Bogu za oslobođenje.
Egzorcizam je prije svega molitva za nekoga, a ne magični čin svećenika koji želi zadiviti zajednicu i napraviti spektakl. Obred koji se vrši samo nad krštenom osobom započinje znamenovanjem križem, škropljenjem blagoslovljenom vodom – to su elementi krštenja koji je prvi egzorcizam koji se vrši nad čovjekom da bi se kao novom članu Crkve od njega odmaknulo djelovanje Sotone. Nakon toga slijedi litanijska molitva kojom se zazivaju sveci, mole se psalmi, evanđelje. Moli se također i vjerovanje ili Obnova krsnih obećanja i "Očenaš". Na opsjednutoga se polažu ruke što je još od vremena prve Crkve simbol za silazak Duha Svetoga.
Egzorcist se u imperativu obraća zapovjednim tonom zloduhu najčešće riječima: "U ime Isus Krista izlazi iz ove osobe". Taj zapovjedni ton i rečenica oslonjeni su na iscjeliteljsku Božju snagu. Razlog je u tome što egzorcist u prvom redu ne zapovijeda Sotoni da odstupi, već je srž u dolasku Duha Svetoga. Krist je taj koji izgoni po služenju Crkve i po zaređenim ovlaštenim službenicima.
Još jednom treba napomenuti kako treba biti jako oprezan jer pravih opsjednuća ima zapravo jako malo i treba najprije proučiti medicinske i psihološke fenomene te "opsjednute osobe" i tek onda kada znanost više ne može dati odgovor pristupiti egzorcizmu.
06.05.2007. | 09:59 | 2 K | P | # | ^
Razotkrivanje bolesti Sotonizma 1.
"Spiritualni Sotonizam" te razotkrivanje "Yoge" kao okultne prakse
Pater James Manjackal
Stvar je u tome, da ja ne mogu nikome dokazati ili pokazati istinu i otkriti laž. Samo mi, sami možemo dokazati ovakvu stvar sebi - upravo iz razloga jer je to i namjenjeno nama. Astralna projekcija (izvantjelesno iskustvo), magija, divinacija, razgovor sa preminulima ili sa Bogovima...itd. Ove stvari ne možemo opipati, ali ih možemo iskusiti. Ljudi su danas na vrhuncu svoje materijalnosti, tako da nije čudo zašto su ove stvari misterija. Nije razlog, "čovjek je danas razumno i intelektualno biće pa ne vjeruje u ovakve gluposti" nego je upravo razlog ljudska materijalnost."
Vlad De Lucius
Zmija se također može vidjeti bilo gdje u Mezopotamijskim ostatcima i strukturama. Zmija je bila sveta u mnogim područjima na svijetu. Sotona je Bog Ea, ili ENKI; Jedan od prvih Nefilima koji je došao na ovaj planet i utvrdio prvu civilizaciju. U Sumerskoj mitologiji, zmija je bila simbol Ea.
Uresci i hieroglifi na zidovima Hramova i piramida još uvijek postoje. Dokaz istine, za one koji imaju dovoljno znanja da ih interpretira. Zato su ih Bogovi ugravirali u kamen."
Vlad De Lucius
sa bloga:
http://spiritualnisotonizam.blog.hr/
Ovaj sotonistički blog, koji uređuje takozvani «Vlad de Lucius» promiče vrstu sotonizima koji je danas sve više popularan a nosi naziv «Spirtualni Sotonizam».
Ta vrsta sotonizma, pledira kao «osvješteni sotonizam» tj, ne podržava nikakve krvne žrtve i nasilje, ukratko sve ono po čemu je sotonizam inače poznat. Čak je u komenatrima bloga zabranjeno psovati, ostavljati nedolične riječi itd. Dakle, stvara se ozračje kvazi-intelektualne atmosfere, tolerancije i ne-nasilja, te poticanje «samoostvarenja», na što ću se posebno osvrnuti tokom ovog teksta.
Blog naravno ne donosi ništa novo. Svaki sotonizam je prepoznatljiv po nesnošljivosti prema kršćanstvu, pa tako i ovaj blog. Ipak ovaj blog stavlja naglasak na to da je «sotonizam najstarija religija na svijetu» koja ima zadatak «podizanja i jačanja čovječanstva» , što je kako kažu i prava namjera njihovog «stvoritelja sotone», koje često nazivaju i «ocem».
Posebnose stavlja naglasak na molitvu i meditaciju, te njihovoj spoznaji da se «sotonizam bazira na drevnim religijama koje su postojale prije kršćanstva».
Da ne nabrajam dalje, sadržaj ovog demonskog bloga, zadržati ću se na jednoj karakterističnoj točki, koja se non stop pojavljuje kod svih ezoteričnih praksi, nekromantije, spiritizma, sotonizma , a to je posebna pažnja koja je posvećena «energetskim centrima» u čovjekovu tijelu poznate pod nazivom «čakre», kao i po čestom korištenju astrologije i horoskopa, a da ne govorim o hermetizmu i kabali koje su temelj magije i gotovo svih praksi ovdje navedenih.
Nauka o čakrama potiče iz Hinduističke tradicije i poznate duhovne i fizičke discipline Yoge. Radi se o «energetskim centrima» koje se nalaze u tijelu, a služe za duhovni rast, i stjecanje koncetracije, te pobuđivanje posebnih duhovnih i fizičkih moći, koje se oživljavaju posebnom energijom koja se u «obliku zmije» penje uz kralježnicu kada se jednom probudi ( a to se čini duhovnim vježbama i meditacijama te mantrama, ( magijskim ili molitvenim formulama)), a zove se «Kundalini».
Učenje o čakrama je poznato, i koliko valjda ima hinduističkih yogija i učitelja, te bezbrojnih tradicija i sustava toliko ima i različitih učenja o čakrama.
Vrlo je indikativno da se nauka o čakrama proteže od hinduizma, pa preko teozofije i spiritizma, pa sve do nove globalne religije, čije vrijeme «vodenjaka» nastupa, a to je « New Age». Dakle, kod svih ezoteričnih praksi prihvačeno je učenje o čakrama i zadobivanju posebnih znanja i moći, a koje se vide najviše u hinduizmu kod čudotvornih gurua koji levitiraju, hodaju po vatri, u stanju su navodno biti u stanju mrtvila i po više desetaka godina, bez hrane i vode, sposobni su materijalizirati razne predmete kao što to radi poznati guru i yogin kojeg mnogi štuju kao samog Boga, a poznat je pod imenom Satya SaiBaba. Sotonizam u svim oblicima, također nasljeduje učenje o čakrama, kao i što preuzima i hermetizam iz kabale i učenje o «sefirotima» itd.
U današnjem svijetu zapada, Yoga je prikazana kao disciplina od koje se ima neizmjerne koristi, a predstavlja se kao najstarija duhovna i fizička disciplina. I nema valjda nekog poznatijeg ili manje poznatog časopisa za modernu ženu i muškaraca koji barem jednom mjesečno ne posvete neku stranicu yogi, a na televiziji se često mogu vidjeti različite vježbe, od takozvanih vježbi «pranajame» tj.disanja do različitih «asana» itd.
Mnoge metode i vježbe koje danas izgledaju savim bezazlene kao što su popularni «Pilates» imaju svoje krijene upravo u yogi. Postoje nebrojeni tečajevi za različite vrste yoge ( recimo «hatha yoga» ), a yoga vježbe su se čak uvukle i u Crkvu, te ih neki samostani koriste kao pomoć pri meditacijama i duhovnim vježbama.
Širenje Yoge na zapad se vršilo planski. Naime, godine 1964. utemeljena je Svjetska hinduska konferencija (Vishwa Hindu Parishad), koja stoji u pozadini današnje agresivne kampanje za svjetsku prevlast modernog hinduizma na Zapadu. Glavna karakteristika Yoge je učenje o «samospasenju» i «reinkanaciji». Čovjek da bi izbjegao krug «reinkanacije» mora rasti u stadijima yoge, do konačnog «prosvjetljenja» i na taj način više ne podliježe «karmičkom krugu» vračanja u različite životne oblike, već se stapa sa ne-osobnim Bogom «Brahmom».
Poznat je i primjer gurua koji se jednostavno utrkuju koji će prije donesti neku novu yoga metodu na zapad, tvrdeći naravno da je to jedini ispravni put ka svjetskom miru i Bogu.
Maharishi Mahesh Yogi, utemeljitelj transcendentalne meditacije, jednog pozapadnjačenog oblika joge na Zapadu je najzastupljeniji.
On svojim misionarima daje slijedeću uputu:
«Ako sviješću širokih slojeva vlada religija, transcendentalnu meditaciju treba naučavati rječnikom religije. Ako metafizičko mišljenje upravlja sviješću društva, transcendentalna meditacija treba se poučavati rječnikom metafizike, ukazujući na ispunjenje trenutnog metafizičkog mišljenja. Ako sviješću širokih slojeva vlada politika, transcendentalnu meditaciju valja naučavati političkim rječnikom, ukazujući na ispunjenje političkih težnji vremena. Ako u svijesti širokih slojeva prevladava ekonomija, transcendentalnu meditaciju valja naučavati rječnikom ekonomije, ukazujući na ispunjenje ekonomskih težnji i ciljeva vremena.»
Dakle, treba proširiti Yogu na sve moguće načine na zapad!
«Spomenuta Svjetska hinduska konferencija stvorila je tisuće svjetskih mreža koje educiraju hinduističke misionare i šalju ih po svijetu. Okuplja se svakih 12 godina, prigodom najznačajnijeg hinduskog vjerskog festivala Kumbha Mela, na kojemu sudjeluje i do dva milijuna hodočasnika iz cijele Indije. Posljednji takav festival održao se u siječnju 2003. u Allahabadu.
Moramo postati svjesni da istočnjački misticizam sustavno napada i rastače kršćanstvo te snažno utječe i na svjetsku politiku. Pri Ujedinjenim narodima (UN) postoji soba za meditaciju, s redovitim guruom Sri Chinmoy, a nije tajna ni da su neki članovi UN iznajmljivali vjerske objekte sljedbe Brahma Kumaris u Indiji, u čemu značajnu ulogu ima Robert Muller. Zapravo, nevjerojatna je i sama potpora, kako od strane međunarodnih državnih tijela, tako i od političkih lobija u Hrvatskoj, na koju nailaze ove guruističke organizacije i njihovi misionari koji vrše snažan politički utjecaj te nipošto nisu bez temelja hipoteze kako su oni krojači (ili marionete?) jedne nove svjetske religije globalizma.»
(»VERITAS« - br. 4-2005)
Sve ovo o Yogi sam naveo, kako bi se jasno vidjelo, kako postoji jedna stalna i konstantna veza između «drevnih učenja» o yogi i svih ezoteričnih praksi, pa i samog sotonizma. Napokon posebno se treba osvrnuti na nauku o «samoostvarenju» ili «samospasenju».
«Samospasenjem» čovjek ne treba Spasitelja.
Tu je Yoga direktno suprostavljena Kršćanstvu, a sotonizam, naročito ovaj o kojemu piše famozni Vlad de Lucius preuzima nauku o samospasenju direktno iz Yoge. Naglasak se dakle daje na čovjekove tajne moći, koje u čovjeku samo drijemaju, i čekaju da ih čovjek probudi.
Najveća suglasnost yoge i sotonizma se vidi u učenju o već spominjanoj energiji «kundalini», koja se opisuje kao «zmijolika» energija koja čovjeka dovodi do postizanja «prosvjetljenja» i «samospasenja». Sotonizam koristi sva tajna učenja svijeta koja može koristiti. Tu se stvara koktel yoge, kabale, spiritizma, nekromantije, astrologije...ukratko svega što niječe Krščanstvo, a akteri često ističu da je Kršćanstvo protiv svih tih praksi i tajnih učenja, jer donose «istinsko znanje» (gnosis), a koje Kršćanstvo sustavno zatire. Spiritualni Sotonizam daje sebi za kredit da upravo on objedinjuje sva ta učenja, na intelektualnom i duhovnom planu, te ide i dalje od toga. Demoni nisu demoni, već u biti anđeli. Judeo-Kršćanki Bog Jahve je izmišljotina, a pravi stvoritelj je Sotona. Sotonizam se dalje prikazuje kao odgovor na ljudsku patnju, i daje se uvjerenje kako prava osloboditeljska snaga leži u čovjeku, koji se samoostvaruje kroz sebe samog a ne kroz Spasitelja ( kao u yogi; samoostvarenje se vrši sve naprednijim vježbama i
buđenjem «kundalini» dakle, vlastitim naporom putem fizičkih i duhovnih vježbi).
Tvrdi se dalje:
«Krscanstvo je izmisljeno da ukloni spiritualno i okultno znanje (moc uma) od populacije. Moci uma i duse su vise nego stvarne. Ljudima, koji su ne svjesni ili ne vjeruju u te moci, je lako kontrolirati i manipulirati od onih koji su razvili te vjestine u upravljanju tih energija.
Originalni Bogovi (Demoni) su nepravdom optuzeni kao zli monstrumi koji opsjedaju ljude da sakriju spiritulnu istinu. Zbog toga, covjecanstvo je drasticno palo sto se tice spiritualnosti, pa i intelektualnosti. Spiritualni Sotonizam snazno potice ucenje, znanje, analizu i slobodan ili otvoren um. Spiritualni Sotonizam potvrduje znanost i vjeruje da sve okultno/superiorno ima racionalno znanstveno objasnjenje.»
Dakle, Spiritualni Sotonizam nije samo «pravi» sotonizam , već je on i «znastveno utemeljen».
Lista okultista, spiritista, nekromanata, magova i čarobnjaka u povijesti sotonizma i ezoterije je povelika, ja ću se u nekim tekstovima osvrnuti na neke od njih, a za one koji žele steći detalniji uvid u kronološku povijest svih tih praksi i njihovih magova neka zavire u knjigu «Satana»
našeg autora Mire Glavurtića, koju možete kupiti u Verbumu.
Spiritualni Sotonizam pledira na intelekt, na njegovu znastvenu utemeljenst, na svoju drevnu tradiciju koja postoji u svim religijama , kako sami kažu, koje su postojale prije Kršćanstva, a koje Kršćanstvo sustavno zatire, te se tako protivi «pravom znanju» i pravim «čovjekovim duhovnim i intelektualnim potencijalima».
Kaže se dalje:
«Spiritualni Sotonizam voli i postuje zivot. Sotona nas prihvaca onakvima kakvim jesmo. Pomaze nam i uci nas da se uzdignemo spiritualno i intelektualno. Spiritualni Sotonisti su slobodni i zive kako zele, po prirodnim zakonima i odgovornostima. Poticemo svakoga da se razvije sto je vise moguce.
Mi sami spasavamo svoje duse, za razliku od Nazarecanina koji "spasava" tude. Sotonizam je baziran na pravoj transformaciji duse kroz Meditacije Moci. Nazarecanin je izmisljen entitet, njegov identitet je preuzet od starih Paganskih razapetih Bogova, kao sto je Odin. Nazarecanin je upotrebljavan u Krscanskim masama kao zamjena za krvnicko zrtvovanje, sto otkriva pravu narav te izmisljene "religije".
Krscanska religija je prijevara ogromnih proporcija na covjecanstvo. Za prijevaru je potrebno manjak ZNANJA od strane zrtve. Krscanska religija aktivno potiskuje znanje i slobodan um, potice ljude da budu robovi, i ne uci nista sto bi ljude ucinilo naprednijima i boljima. Za razliku od prica kako je Nazarecanin iscjeljivao ljude, Sotona nas uci kako iscjeliti samog sebe i kako izvesti tako-zvana cuda, upotrebom nasih umova i nase duse. Kroz napredak steknemo samouvjerenost, samopostovanje i spiritualnu evoluciju i neovisnost.»
Dakle, konačno, ne može izgleda biti dijaboličnije. Sotonizam koji širi ljubav prema čovjeku i toleranciju, sprdnja je neviđenih razmjera. Kaže se da je «laž da je Sotona neprijatelj ljudi», što je inače tvrdnja koju plasira svaka vrsta sotonizma. Sotonizam je praksa bolesnih ljudi, koji su okrenuti sami sebi u tolikoj mjeri, da ih jednostvano ne može biti briga za nikog drugog. Samoostvarenje je temeljni cilj, i tu nema «spasenja za mnoge» koje nudi Isus Krist koji ljubi baš svakoga, svakog čovjeka. Ali pogledajmo što se tvrdi o samoj osobi Isusa Krista:
«Nazarecanin je izmisljen entitet, njegov identitet je preuzet od starih Paganskih razapetih Bogova, kao sto je Odin. Nazarecanin je upotrebljavan u Krscanskim masama kao zamjena za krvnicko zrtvovanje, sto otkriva pravu narav te izmisljene "religije".»
Polemizirati sa tako poremečenim umovima ko što je ovaj, je nemoguće. Kršćanstvo uči da se mnogi grijesi mogu oprostiti, pa i smrtni grijesi, ali grijeh protiv Duha Svetog se ne oprašta.
Sotonizam, pa bio i ovaj takozvani «spiritualni» nije ništa drugo doli obična gnjusoba perverznih fetišističkih umova. Povijest kršćanstva, a naročito ranog krščanstva pokazuje da su drevni bogovi kojim su se klanjali narodi prije pojave kršćanstva ništa drugo doli demonski entiteti. Nebrojeni su dokumentirani primjeri u ranome kršćanstvu gdje bi bilo dovoljno da u grupi ljudi koji se recimo klanjaju i časte «Saturna» bude samo jedan kršćanin, i da napravi znak križa, pa da «orakli» umuknu, a demoni treskom i bukom napuste to mjesto štovanja.
Stoga su sve prakse i krivovjestva pokušavale sustavno, a u mnogim slučajevima sasvim uspješno, praviti uplive u krščanstvo, i takozvana «potapanja» što je izraz koji se koristi u masoneriji, a sve je to služilo da se kršćanstvo radi svoje istinske vrijednosti i istine koje u sebi nosi, razvodni, i otupi mu se oštrica. Nesumljivo je da su mnogi Prosvjetitelji, s jedne strane širili ideje «ateizma» i optuživali crkvu da sustavno zaglupljuje narod samo da bi zgrnula bogatstva, a isto vrijeme se obilato služili nekim od ezoteričnih i okultnih praksi i sami. Ne postoji «zavjera izmišljenog kršćanstva» protiv čovjeka i njegovih duhovnih potencijala, već postoji vidljiva , kao i nevidljiva sprega najrazličitijih okultnih praksi da se Božanski plan Spasitelja Isusa Krista osujeti. U tome aktivno sudjeluju yogini sa istoka, masoni, nekromanti, spiritisti, sotonisti, i new ageovci.
Od pojave suvremenog ateizma, i sekularizacije, koje je vjeru odmaknulo sa javnog plana u privatnost čovjeka, dogodio se upliv nebojenih okultnih i ezoterijskih praksi, po planeti cvijetaju razne vrste sotonizma, vještičarenja, chanelinga,... znači radi se sustavnom zamjenjivanju «vjere u jednog Boga» vjerom u bezboštvo s jedne strane, a mnogoboštvo se afirmira , prvenstveno kroz upliv yoge, a onda i sotonizma koji u bilo kojem obliku, ostaje vjeran sebi i sustavnom izvrtanju kršćanskih istina.
Poruka kršćanima bi trebala biti; probudimo iz sna, prepoznajmo zamke zloga, koji zaista vreba kao lav da proždre bilo koga tko ne pazi na stanje svoga duha. Ateizam je pomogao da se vjerske istine relativiziraju, da se sagledaju ko fol iz sfere razuma i moderne znanosti. A ta moderna znanost ne može dokazati da Boga nema! Naime Bog je Bog, i nemože biti znastveno dokaziv, on ne podliježe nauci koju čovjek razvija. Bog se spoznaje Duhom jer je Bog Duh. Put te spoznaje jest vjera u Boga jer koliko se čovjek otvori Bogu, u toj mjeri ga može i spoznati. Čovjek nije sam sebe stvorio, čovjek je božje stvorenje, koje je nagovorom demona palo u grijeh, pa se ne može «samospasiti» jer nije gospodar svijeta niti svemira. Čovjek nije Bog. Čovjek je čovjek, stvorenje, i kao takvom potrebno mu je spasanje koju može sa sigurnošću dati jedino Bog, a ne nikavi yoga , tantrički, kabala ili sotonističko ezoterijski sistemi. Ti sistemi mogu dati svojim praktikantima određenu moć, koja je ništa drugo nego demonskog podrijetla. To se prepoznaje uvijek po jednoj te istoj liniji, a to je propagirano «samoostvarenje».
Čovjek se stavlja na mjesto Boga. Glorificira se čovjek, njegovi unutrašnji kapaciteti, koji se mogu probuditi jedino tajnim znanjima, a koji se najčešće upotrebljavaju protiv čovjeka, i pogubno djeluju na psihu i dušu praktikanata takvih praksi. Ne postoji «istinska sreća koju daje Sotona».
Ta karikiranja i bjesomučna imitiranja kršćanstva svakome razumnom čovjeku mogu predstavljati samo sliku o potpuno poremećenim i sluđenim individuama, koji ne znaju što bi od vlastitog egoizma i bolesne sujete. Konačni cilj demona je uvijek gubitak ljudske duše, jer sotona je parazit, koji može opstati živjeći samo na nekom dobru, hraneći se njegovom dušom, jer zlo je nedostatak egzistencije, ono je manjak Bitka, ono je odsustvo Božje Ljubavi i mrak neznanja. «Mrak» kojeg sotonisti nazivaju «svijetlom» i u kojem se krije «znanje koje treba otkriti» je ništa drugo doli demonska podvala, dajući praktikantu magije privid moći, čuda i snage, a naplata je praktikantova Duša. Ne postoje «vezani demoni» kako to Spiritulani Sotonisti» vole istaći. Njihovo učenje kaže da demon ne može naštetiti onome koji se služe njogovim uslugama, jer je «vezan».
Demoni se predstavljaju kao prijatelji ljudi i darivatelji znanja i moći. Zaboravlja se da su demoni na većoj egzitencialnoj razini od čovjekove i da su oni «dusi». Prema tome iznad su čovjeka i mogu na čovjeka djelovati na najzraličitije načine, a najčešće obmanom i lažima. Demona može vezati jedino Ime Isusa Krista, a nebrojeni uspješni egzorcizmi to i dokazuju. Sotonisti govore da su egzorcizmi izmišljotina Crkve, a svojim učenicima toplo preporučuju da nema potrebe «mučiti» demona kojim se «služe» nabrajanjem kabalističkih molitvi i imena «Jahvinog»! Dakle ako «demona» muči ime JHVH, onda je sasvim jasno koju agoniju za demone predstavllja Sveto Ime Isusovo, Sina Svemogućeg Boga, koji u Trojstvenom Bogu predstavlja Očevu «Izgovorenu Riječ» (« Riječ Tijelom postade») te zaziv Duha Svetog kao života svega u svemiru, kao i imena Arhanđela Mihaela, Gabriela i Rafaela.
Za dodatak ovome tekstu, donosim esej Patera Jamesa Manjackla, katoličkog svećenika iz Indije, i poznatog karizmatika, koji jako dobro poznaje yogu i hinduizam jer je odrastao u tom okruženju, a izvrsno prikazuje narav i pravu pozadinu yoge i njezinog širenja na zapad. Pater James je kako kaže osobno uvjeren da je u isto vrijeme kada je na zapad stigla joga, došlo i do naglog prodora okultizma na svim razinama na zapadu. Do tog prodora je dolašlo naravno i puno prije, počevši od hereza gnoze i raznih oblika gnosticizma, pa do pojave spiritizma, nekromantije (zazivanja duhova mrtvih) , te ezoterije, i konačno sotonizma i new agea.
Sve te prakse sustavno stoje na temeljima «samoostvarenja», dok moderna psihologija i prapapshilogija imaju zadaću da sve te nadnaravne fenomene prikažu kao naravne i znastveno utemeljene.
Vlad De Lucius kaže da ljudi danas ne vjeruju u feneomene kao što su Astralna projekcija (izvantjelesno iskustvo), magija, divinacija, razgovor sa preminulima ili sa Bogovima...radi svoje materijalnosti! Kao da materijalnost nije nus-proizvod ateisčko-sekularnog načina života i poimanja.
Vlad također treba vjernike. On svoj sotonizam, naziva v j e r o m. Budite sigurni, kada biste na cesti upitali bilo kojeg takvog "spiritualnog sotonistu" dali je sotonist, ogovorio bi vam da je "ateist". To je stara tehnika svih sotonista. Kada ih netko razotkrije, ili prokaže, onda takvog nazivaju "vjerskim fanatikom", i vrlo često nailaze na plodno tlo kod ostalih ateista, jer ateizam je danas nešto što se prešutno forsira kroz medije i društvo "kao poželjno i moderno opredjeljenje". Postoji i posebna preporuka za "kršćane" koji se trebaju probuditi iz stanja "programirane svijesti" a koje im programira Crkva čim se rode...
Matrijalnost se vjerovatno uzima ne kao "materijalizam" već pod pojmom "materije" na tjelesnoj razini. U tome i jest kvaka, jer Kršćanstvo ući da je čovjek sastavljen od "duša i tijela" a ne samo od materije, tj.tijela. Po ovome možete prepoznati svakog sotonistu, da je u biti ništa drugo negoli ateist, pa makar bio kršten i išao u Crkvu kao mali.
Može li biti smiješnije, bedastije i naivnije? Može! Sotonisti svih vrsta, bilo da prakticiraju "LaVejev" sotonizam ili onaj Aleistera Crowleya ili pak neki tobož "osvješteni" sotonizam prvo naivnima moraju učiniti same sebe, a onda potom i sve kojima se obračaju. Činjenica da je danas sotonizam legalan, i da koristi sve pogodnosti koje pruža društvo "demokracije" govori dovoljno o vremenima u kojima živimo. Uskoro ćemo vjerujem dočekati i da se netko od političara ili javnih ljudi, javno deklarira kao "sotonist". Taj bi stekao veliku popularnost, za sada se još uvijek mnoge javne osobe u svijetu a i kod nas, javno sve češće deklariraju kao "ateisti". Ali doći će zaisigurno i taj dan kada se o tome više neće govoriti tajno, premda će se i tada govoriti samo ono što nekome odgovara.
Ateizam, je od samog početka s jedne strane nijekao svaku pobožnost i vjeru, a sa druge sustavno punio nastali duhovni "vaukuum" sa okultizmom, ezoterijom i svim vrstama blasfemičnih i bolesnih vjerovanja.
Joga u filozofiji i praksi je nespojiva s kršćanstvom
James Manjackal MSFS
Kao kršćanin i katolik, rođen u indijskoj državi Kerali u tradicionalnoj katoličkoj obitelji, ali u hinduističkom okruženju; a sada kao katolički svećenik i karizmatski propovjednik u šezdeset zemalja na svim kontinentima, imao bih nešto reći o lošem utjecaju joge na kršćanski život i duhovnost. Znam da u cijelom svijetu raste interes za jogu , čak i među kršćanima i da se taj interes širi i na druge ezoteričke i new age prakse kao što su reiki, reinkarnacija, akupresura, akupunktura, liječenje pranom, refleksologija itd. što su sve metode protiv kojih Vatikan upozorava u svom dokumentu "Isus Krist- donositelj vode žive" .
Za nekoga joga je način opuštanja i smanjenja napetosti, dok je za drugoga to oblik vježbanja koji godi zdravlju i poboljšava tjelesnu izdržljivost, a za neke je to i način liječenja bolesti. U umu prosječnog katolika, bio on laik ili klerik, mnogo je zbunjenosti, zato što se joga među katolicima ne prikazuje niti kao potpuno zdravstvena niti kao potpuno duhovna disciplina, već jednom kao jedna, drugi put kao druga vrsta, a često i mješavina te dvije discipline. No, činjenica je da je joga prvenstveno duhovna disciplina, a ja poznajem čak svećenike i redovnice koji u sjemeništa i novicijate uvode jogu kao pomoć pri meditaciji i molitvi. Zaista je žalosno da su u današnje vrijeme mnogi katolici izgubili povjerenje u duboku duhovnost, misticizam i molitvenu disciplinu koju nam prenose veliki sveci poput sv.Ignacija Lojolskog, sv. Franje Asiškog, sv. Franje Saleškog , sv. Terezije Avilske i mnogih drugih, te se okreću istočnjačkoj duhovnosti koja ima korijene u hinduizmu i budizmu. U ovom svjetlu iskreni kršćanin treba preispitati koliko je prikladno spajati jogu s kršćanskom duhovnošću i koliko je mudro ugrađivati te tehnike u kršćansku molitvu i meditaciju.
Što je to joga? Riječ joga znači "jedinstvo", cilj joge je ujedinjenje prolaznog "ja" "JIVA" s besmrtnim "BRAHMAN" , hinduističkim konceptom Boga. Taj Bog nije osobni Bog, nego impersonalna, neosobna duhovna supstanca koja je jedno s prirodom i svemirom. Brahman je impersonalna, neosobna božanska tvar koja prožima i obavija sve i temelj je svega. Joga ima svoje korijene u hinduističkim Upanishadama , koje datiraju iz 1000. godine prije Krista i koje svrhu joge opisuju kao " ujedinjenje svjetlosti unutar sebe sa svjetlošću Brahmana". "Beskonačnost, ono što je apsolutno i nepromjenjivo nalazi se u čovjeku" kaže Chandayoga Upanishada, "TAT TUAM ASI" ili " TO SI TI". Božansko prebiva unutar svakog od nas u svom mikrokozmičkom predstavniku, individualnom "ja" koje se naziva Jiva. U Bhagavad Giti gospodin Krishna opisuje Jivu kao "moj vlastiti dio vječnoga" i kaže da "radost Joge dolazi jogiju koji je jedno s Brahmanom". Sto pedesete godine poslije Krista, jogi Patanjali je objasnio osam putova koji učenika joge vode od neznanja do prosvjetljenja- osam putova su poput stepenica i to su : samokontrola ( yama) , vršenje pobožnosti (niyama), položaji tijela ( asana) , vježbe disanja ( pranayama) , nadzor tj. obuzdavanje osjetila ( pratyahara), koncentracija ( dharana) , duboka kontemplacija (dhyana) i prosvjetljenje ( samadhi). Ovdje je zanimljivo primijetiti da su vježbe položaja tijela i disanja, dakle ono što se na zapadu obično podrazumijeva da je cijela joga, tek treći i četvrti stupanj prema jedinstvu s Brahmanom! Joga nije samo razrađen sistem tjelovježbe, to je duhovna disciplina sa svrhom da dovede dušu do samadhija, potpunog jedinstva sa božanskim bićem. Samadhi je stanje u kojem se ujedinjuju naravno i božansko biće, čovjek i Bog postaju jedno bez ikakve razlike (Brad Scott: Exercise or religious practice? Yoga: What the teacher never taught you in that Hatha Yoga class" in the Watchman Expositor Vol. 18, No. 2, 2001).
Ovakvo gledanje radikalno je suprotno kršćanstvu koje sasvim jasno vidi razliku između Stvoritelja i stvorenja, čovjeka i Boga. Bog je uvijek "netko drugi" , a nikada sam čovjek. Žalosno je da ljudi koji promiču jogu, reiki i ostale discipline i meditacije podupiru svoje argumente pogrešno navodeći neke izolirane biblijske citate izvađene iz općeg konteksta, kao što su npr. " ti si hram Božji", " živa voda teče iz tebe" , " bit ćete u meni i ja ću biti u vama" , " ne živim više ja nego Krist živi u meni" itd. bez razumijevanja značenja koje te riječi imaju u općem konekstu Bibilije. Neki ljudi čak portretiraju Isusa kao jogija, a u današnje vrijeme takve Isusove slike možemo vidjeti čak u samostanskim kapelama i prezbiterijima - Isus prikazan kao jogi u položaju za meditaciju!
Naziivati Isusa "jogijem" znači nijekati Njegovu božansku suštinu, svetost i savršenost i pretpostavljati da je On imao palu ljudsku narav podložnu neznanju i zabludi, iluziji (maya) , da je i On trebao oslobođenje od ljudske uvjetovanosti kroz vježbe i discipline joge. Joga je nespojiva s kršćanskom duhovnošću jer je panteistička ( Bog je sve i sve je Bog) i zato što smatra da postoji samo jedna realnost , a sve ostalo je privid ili maya. Kad bi postojala samo jedna apsolutna, nepromjenjiva realnost, a sve ostalo kad bi bilo iluzorno, privid, tada ne bi postojali odnosi i ljubav. Središte kršćanske vjere je vjera u Presveto Trojstvo, Oca, Sina i Duha Svetoga, tri osobe u jednom Bogu , savršeni model odnosa ljubavi. Sve u kršćanstvu je usmjereno na odnose, s Bogom i među ljudima. "Ljubi Gospodina Boga svoga svim srcem svojim, svom dušom svojom i svom pameti svojom! To je najveća i prva zapovijed . Druga je toj jednaka : ' Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe! '" ( Mt 22,37-39). U hinduizmu, dobro i zlo, kao i bol i užitak su prividni (maya) i stoga nestvarni, imaginarni. Vivekananda , jedna od najpoštovanijih ikona suvremenog hinduizma, je rekao : " Dobro i zlo su jedno te isto " (Vivekananda. "The yogas and other works" izdanje, Ramakrishna Vivekananda Centre NY 1953). U kršćanstvu, neprestani problem grijeha kao uvrede Božjoj svetosti je neodvojiv od naše vjere, jer je grijeh razlog zašto trebamo Spasitelja. Isusovo utjelovljenje, život, muka , smrt i uskrsnuće za nas su putovi spasenja tj.oslobođenja od grijeha i njegovih posljedica. Mi ne možemo zanijekati ovu temeljnu razliku u namjeri da u kršćanstvo uključimo jogu i ostale istočnjačke tehnike meditacije. Bavljenje jogom je u najboljem slučaju poganstvo, a u najgorem okultizam. To je religija antikrista i po prvi put u povijesti ona se naširoko prakticira diljem zapadnog svijeta i Amerike. Smiješno je i nakaradno da učitelji joge nose križeve ili kršćanske simbole te tako zavode i varaju ljude govoreći da joga nema nikakve veze s hinduizmom i da je to samo prihvaćanje drugih kultura. Neki su prikrili jogu kršćanskim gestama i kretnjama nazivaju je "kršćanska joga". Ovdje se ne radi o prihvaćanju kulture drugih naroda, nego o prihvaćanju druge religije koja je nespojiva s našom religijom i religioznim konceptima.
Žalosno je da se joga proširila od vrtića pa sve do različitih obrazovnih ustanova u medicini, psihologiji itd. nazivajući se znanošću, a u stvari ona uopće nije znanost ; prodaje se pod etiketom " opuštajuća terapija" , " samo-hipnoza" , "kreativna vizualizacija" , "centriranje (centering)" itd. Hatha joga, najrašireniji oblik joge u Europi i Americi kao vježbe za opuštanje i anti-stresna terapija , jedan je od šest priznatih sistema ortodoksnog hinduizma i sa svojim mističnim i religioznim korijenima najopasniji je oblik joge. ( Dave Hunt, "Zavođenje kršćanstva", str. 110 ). Sjetite se riječi sv. Pavla " Nije ni čudo, jer se sam Sotona pretvara u anđela svjetla" ( 2 Kor 11,14). Istina je da su mnogi ljudi izliječeni pomoću joge i ostalih istočnjačkih načina meditacije i molitve. Ovdje bi se kršćanin trebao zapitati traži li on samo ozdravljenje i materijalne pogodnosti ili svoga Boga Isusa Krista u kojega vjeruje i koji je izvor svih izlječenja i dobroga zdravlja.
Želja da se postane Bog je prvi i drugi grijeh u povijesti stvaranja kako je kronološki zabilježeno u Bibliji, "U svom si srcu govorio: Uspet ću se na nebesa, povrh zvijezda Božjih prijestolje ću sebi dići. Na zbornoj ću stolovati gori na krajnjem sjeveru. Uzaći ću u visine oblačne, bit ću jednak Višnjemu" (Iz 14, 13-14). Zmija reče ženi: "Ne, nećete umrijeti! Nego, zna Bog: onog dana kad budete s njega jeli otvorit će vam se oči i vi ćete biti kao bogovi, koji razlučuju dobro i zlo ." (Post 3: 4-5). Filozofija i praksa joge temelji se na uvjerenju da su čovjek i Bog jedno. Joga naučava da se treba usredotočiti na samog sebe umjesto na Jednog Istinitog Boga. Ona ohrabruje svoje sljedbenike da traže odgovore na životne probleme i pitanja unutar svog vlastitog uma i savjesti umjesto da nađu rješenje u Božjoj Riječi po Duhu Svetom kao što je to u kršćanstvu. Joga konačno ostavlja čovjeka otvorenim za obmane Božjeg neprijatelja, koji traži žrtve koje može odvući od Boga i Crkve. (I Pt 5: 8)
U posljednjih osam godina propovijedam Božju riječ uglavnom u europskim zemljama koje su nekada bile kolijevka kršćanstva, iz koje su izlazili misionari i navjestitelji evanđelja, mučenici i sveci. Zapitajmo se možemo li još uvijek Europu nazivati kršćanskom? Nije li istina da je Europa izbrisala sva kršćanska načela i vrijednosti iz svog života ? Zašto se Europa srami reći da ima kršćanske korijene ? Gdje su moralne vrijednosti i kreposti koje su Europljani stoljećima njegovali i koje su prenosili ostalim zemljama i kulturama hrabro navješćujući Kristovo evanđelje? Po plodovima se poznaje stablo ! Vjerujem da su te sumnje i zbrka, otpadništvo i nevjera, vjerska hladnoća i nezainteresiranost došli u Europu istovremeno kad su istočnjački misticizam i meditacije, ezoteričke i novodobne prakse uvedene na zapadu. Na moje karizmatske seminare većina sudionika dolazi s različitim moralnim, duhovnim, psihičkim i tjelesnim problemima u želji da budu oslobođeni, izliječeni i da zadobiju novi život po snazi Duha Svetoga. Sa svom iskrenošću srca reći ću da je 80 do 90 % sudionika bilo u doticaju s jogom, reikijem, reinkarnacijom i ostalim istočnjačkim religioznim praksama gdje su izgubili vjeru u Isusa Krista i Crkvu. U Hrvatskoj, Bosni, Njemačkoj, Austriji i Italiji imam jasne primjere osoba koje su za vrijeme molitve za ozdravljenje, opsjednute silama zla, vikale "Ja sam Reiki" , "Ja sam Joga" očitujući tako da ovi pojmovi, u stvari, predstavljaju osobe. Kasnije sam trebao nad njima moliti za oslobođenje od opsjednuća zlim.
Neki ljudi misle i govore da nema ništa loše u prakticiranju svega ovoga, tako dugo dok ne vjerujemo u filozofiju u pozadini. Promicatelji joge, reikija itd. ipak vrlo jasno tvrde da su filozofija i praksa neodvojive. Tako, dakle, kršćanin ne može niti na koji način prihvatiti filozofiju i praksu joge jer su joga i kršćanstvo dva međusobno isključiva gledišta. Kršćanstvo glavni problem čovjeka vidi u grijehu, u nemogućnosti čovjeka da se uskladi s naravi i mjerilima moralno savršenog Boga. Čovjek je otuđen od Boga i ima potrebu za pomirenjem. Rješenje je Isus Krist " Jaganjac Božji koji oduzima grijehe svijeta". Po Isusovoj smrti na križu, Bog je pomirio sa sobom svijet. On danas poziva čovjeka da slobodno primi sve blagodati svog spasenja po vjeri u samoga Krista. Za razliku od joge, kršćanstvo vidi spasenje kao slobodan, besplatan dar koji može biti poklonjen, a nikada zarađen ili postignut čovjekovim vlastitim naporima ili djelima. Ono što je danas potrebno Europi i cijelom svijetu je snažno naviještanje Kristove poruke iz Biblije po vjerodostojnom tumačenju Crkve, u namjeri da se ukloni svaka sumnja i zbunjenost koja se danas sve više širi među kršćanima na zapadu, te da se ljudi dovedu do Puta, Istine i Života- Isusa Krista . Samo Istina nas može osloboditi.
05.05.2007. | 00:49 | 7 K | P | # | ^
Ateizam i ostvarivanje općega dobra (2)
Piše: dr. Josip Sabol
Život bez Boga je apsurd, samoća
Svaki čovjek - bez razlike je li vjernik ili ateist - osjeća u dubini svoje duše neko tajno iščekivanje »spasa« kao izlaska iz teško podnošljivih uvjeta ljudske egzistencije; osjeća u dubini svoje duše apsolutnu protivnost mogućnosti da ubojica trijumfira svu vječnost nad svojom nevinom žrtvom. I baš ta duboka naravna intuicija nadanja za spasom i pravdom podiže bunu protiv pokušaja čovjeka ili društva da utemelji društvene odnose na principu ateizma i nihilizma. To otvoreno priznaju pojedini ateistički mislioci ističući da treba mnogo hrabrosti onaj čovjek koji se odlučio za život ateizma. Oni znaju - uostalom to je pozicija egzistencijalizma i nihilizma kao najvažnijih predstavnika ateizma - da je život bez Boga apsurd, praznina, samoća. Htjeti se slobodno odlučiti za život takva sadržaja zaista treba hrabrosti! Ali hrabrosti čemu i pred kime? Meni se čini da ovdje treba govoriti o drugim svojstvima, o drugim krepostima koje nam olakšavaju život: primjerice, o sposobnosti u poniznosti prihvatiti nedorečenost i nedostatnost ljudske egzistencije; primjerice, o moći osloboditi se oholosti i dati se obdariti Božjom ljubavlju, objavljenoj u otkupiteljskoj žrtvi na križu Sina Božjega Isusa Krista. Te sposobnosti nedostaju čovjeku ateistu. One mu nedostaju jer nema vjere. Vjera je ona snaga koja omogućuje čovjeku otkrivati smisao svog života, pa i onda kad se sve čini besmislenim, primjerice u osobnoj patnji ili patnji najdražih osoba. Utjehu vjere u takvoj situaciji poznaje jedino vjernik znajući da je Onaj koji se objavio kao Bog Abrahama, Izaka i Jakova, kao Bog Isusa Krista, »Bog živih a ne mrtvih«, znajući da je taj Bog vjeran svojim obećanjima i da radi toga nada i čežnja čovjeka za spasom, za puninom života nisu iluzija ili projekcija - kako to misle ateisti - nego sigurni pokazatelj pravog puta prema vječnom cilju: novom Nebu i novoj Zemlji, gdje će Bog zaista »biti sve u svemu«, kako uvjerava apostol Pavao kršćansku zajednicu u Korintu (1 Kor 15, 28). Što je, dakle, najdublja osnovica ateizma?
Odbačena iskustva i spoznaje »starih«
U znanstvenom istraživanju »ateizma« prihvaćeno je uvjerenje da glavni uzrok modernog oblika ateizma treba tražiti u kritičkoj i autonomnoj slobodi čovjeka, stečenoj u kulturno-političkoj borbi novije povijesti u Europi. Povijesni razvoj ljudske svijesti je time zakoračio putem širenja i produbljivanja autonomne slobode i kritičkog razuma u svim društvenim odnosima, specijalno na području ekonomije, znanosti i politike. Time je bio stvoren slobodan prostor za orijentaciju života bez Boga. Novija povijest - moderna povijest - naime je i po tome »nova« što je različite izvore nadahnuća »stare« povijesti jednostavno prekinula ili potpuno odbacila, smatrajući ih nespojivima s novonastalom sviješću i slobodom čovjeka pojedinca i društva u cjelini.
To osobito vrijedi za ono povijesno iskustvo Boga koje je bilo sadržaj čovjekove svijesti i zajedničkog života kroz tisuće godina poznate povijesti čovječanstva. U pisanim dokumentima iz starih vremena otkrivamo postojanje dubokog i zadivljujućeg iskustva ljudi s Bogom. Uzmimo kao primjer Sveto pismo Staroga i Novoga zavjeta, u kojem su dokumentirani susreti izabranih ljudi s Bogom. Ili uzmimo iskustva bezbrojnih pojedinaca, primjerice sv. Augustina, sv. Franje, Pascala, Ignacija Lojolskoga, Terezije Avilske i mnogih drugih sve do naših dana. Čovjek otvorenog duha jednostavno ne može prijeći preko tih činjenica kao da se nije ništa dogodilo. Upravo to je učinila moderna svijest novije povijesti: iskustva i spoznaje »starih« sa životom i s Bogom jednostavno je proglasila nevažnim za oblikovanje života, za daljnji razvoj ljudske svijesti i povijesti. Danas postaje sve očitije da je ova »nova« svijest, nametnuta javnom životu od ondašnje društvene elite, bila prava epohalna zabluda. Uzmimo, primjerice, teoretsku konstrukciju povijesti Augusta Comtea: za njega započinje povijest s religioznom fazom, nju onda zamjenjuje teološka faza, tu opet zamjenjuje metafizička faza, i na kraju tog razvoja, to će reći u moderno doba, u danima Comtea, stoji pobjedonosna faza pozitivne znanosti, s kojom započinje isključivo vladanje čovjeka i njegova razuma, oslobođenog od svake religije, od svake vjere u Boga, od cjelokupne duhovno-kulturne tradicije. Nemojmo misliti da je ta »filozofija« prošlost. Ona je aktualna i danas, ona vlada sviješću mnogih, i na nju se pozivaju ateisti kao na opravdanje svoga ateizma. Sličnu konstrukciju povijesti nalazimo kod Marxa. Danas, doduše, nitko više ne ispovijeda javno marksizam - njegov je idejno-politički slom još presvjež - ali ima još mnogo onih, bivših vjernika marksizma i komunizma, koji misle na marksistički način, dakle ateistički.
Znanost i tehnika - nova religija bez Boga?
Današnju situaciju u vezi s vjerom prilično točno izražava pomalo šaljivo pitanje: »U što vjeruje onaj tko ne vjeruje?« - misli se tko ne vjeruje u Boga. Da čovjek mora u nešto vjerovati, to je sigurno. Ako ne vjeruje u objavljenoga kršćanskog Boga, pitamo, u što tada vjeruje? Znanstvena nam istraživanja otkrivaju da najveći broj ljudi modernog društva vjeruje u znanost i tehniku, u pozitivnu, prirodoslovnu znanost. Ti se ljudi odlikuju time da pitanje vjere u pravoga Boga ne postavljaju. Oni, prema tome, nisu ateisti u klasičnom smislu riječi: borci protiv vjere u Boga. U njihovoj svijesti pitanje o Bogu jednostavno nije prisutno. Stručno zovemo taj oblik ateizma »negativni ateizam«. Ti ljudi bez Boga žive u apsolutnom povjerenju prema znanosti i tehnici; principi znanosti i tehnike njima su totalna i apsolutna istina i stvarnost, oni su sigurni da postoji samo ono što prirodne znanosti otkrivaju, o čemu one stječu svoje znanje. Oni nisu svjesni da je to njihovo povjerenje u znanost u pravom smislu vjera, budući da se totalitariziranje i apsolutiziranje principa egzaktnih znanosti ne može znanstveno dokazati. Nitko ne može empirički dokazati da možemo sve empirički dokazati. U tu mogućnost možemo samo vjerovati. Ljudi koji se orijentiraju u svom životu isključivo po spoznajama pozitivnih znanosti jesu pravi »vjernici« znanosti, njihov Bog je znanost. Oni žive iz svoje vjere u znanost koju znanstveno ne mogu niti dokazati niti opravdati. Dakle vjernici bez Boga?
Potpuno razjašnjenje možemo dobiti tek odgovorom na pitanje što pokreće te ljude na vjerovanje da čovjek može spoznati cjelokupnu stvarnost, da može njome po volji vladati i da izvan te spoznate stvarnosti ne postoji nikakva druga stvarnost? Kad bismo mogli to spoznati, otkrili bismo pravi i najdublji korijen toga takozvanog negativnog ateizma, koji je danas tako raširen. Jedno možemo sigurno ustvrditi: ta vjera, ta volja vjerovati u nešto drugo, a ne u Boga koji se objavio u povijesti, a ne u Boga čiji su tragovi su zapažljivi u duši čovjeka i u prirodi, ne može se ni na koji način opravdati znanstvenim rezultatima. Jednostavno rečeno: ateist ne može temeljiti svoju nevjeru na znanosti. Na čemu onda ako ne na znanosti?
Zašto je ateizam postao prava svjetska sila?
Historičar otkriva u povijesti čovječanstva uvijek prisutnu težnju ljudi za slobodom. Filozof, npr. Hegel, zaključuje iz tih historijskih podataka da je cilj povijesnog kretanja i razvoja ostvarivanje sve veće i šire slobode, i time nastajanja čovjeka kao jedinog subjekta povijesti, čovjeka punine svijesti svog identiteta. Filozofski i psihološki pritom se nameće pitanje je li tom »ostvarenom« čovjeku uopće moguće misliti da izvan njega postoji netko koji je viši i moćniji nego on. Borbeni ateizam odgovara: nemoguće je da postoji slobodan čovjek kao subjekt povijesti i da istodobno postoji Bog kao gospodar povijesti. Stoga čini slobodan čovjek jedino moguće: on proglašava historijsku »istinu«: »Bog je mrtav.« To je riječ i uvjerenje borbenog ateizma, to je - barem teoretski - ispunjenje volje oduvijek prisutne u svijesti čovjeka: čovjek hoće i može postati Bog; čovjek hoće i može spoznati konačnu i totalnu istinu o stvarnosti, i čovjek može i hoće zavladati sveopćom stvarnosti uzevši u svoje ruke izvore nastajanja života. Taj je mentalitet danas rašireniji nego što mislimo; razvoj znanosti, u prvom redu biokemije i biotehnologije, učvršćuje ideju borbenog ateizma da čovjekova bezgranična volja za moći čini vjeru u Boga bespredmetnom i pitanje o egzistenciji Boga riješenim u smislu da Bog ne postoji. Ateistički marksizam - vrhunac borbenog ateizma - pokazao je milijunima ljudi koji još danas žive u kakvo zlo vodi takav ateizam, ta bezbožna volja čovjeka za apsolutnom moći. Stoga nas začuđuje da ljudi danas - u prvom redu znanstveno-političke elite današnjeg društva - tako površno, da ne reknem neodgovorno, prelaze preko te tragične ali nadasve korisne spoznaje najnovije povijesti koja nam očigledno svjedoči istinu da je ateizam kao državni sustav nesreća za čovječanstvo.
S tim u vezi pitamo također s razočaranjem: Zašto je ateizam te vrste postao prava svjetska sila? Zašto i danas vlada u društvima Europe ateistički mentalitet usprkos činjenici da ispovijedanje ljudskih prava, da zalaganje za poštivanjem dostojanstva čovjeka zapravo znači da postoje vrednote i principi kojima čovjek mora služiti, koji su iznad čovjeka, koji su izuzeti - apsolutni - iz prostora ljudske samovolje i volje čovjeka? Te su vrednote i ti su principi Božjeg podrijetla. Zašto je tako teško to priznati; zašto u javnosti ne vlada teistički duh? Zašto je spriječeno da se riječ »Bog« zapiše u Ustav Europske unije? Zašto se europske nacije - pa i one pretežno katoličke kao što je npr. Hrvatska - ne osjećaju odgovornim pred Bogom i Bogu, Stvoritelju svijeta? Argumentirati da to nije moguće jer je država odvojena od Crkve i jer je vjera privatna stvar, površna je i banalna isprika. Mogu li nam ljudi političke elite objasniti kome ili čemu se nacije osjećaju odgovorne ako ne Bogu? Pod čijim zakonom stoje nacije ako ne pod Božjim? Pod zakonom evolucije, pod zakonom slučaja ili hirovite ljudske volje? Ne stoji li iza toga politička volja izrečena poznatom rečenicom »ako Boga nema, sve je dopušteno«, što bi zaista značilo da ljudi od vlasti i moći mogu činiti što hoće? Ovdje je važno naglasiti da je cijela politička ljevica zajedno s liberalima spriječila da se riječ »Bog« zapiše u Ustav Europske unije. To samo potvrđuje činjenicu da je većina u europskoj »ljevici« i među »liberalima« ateistička, i da te snage prosljeđuju ateizam i laicizam kao službeni svjetonazor Europe, iako ne metodama borbenog ateizma nego suptilnijim metodama da se ne bi povrijedio postulat tolerancije i pluralizma. Te ateističko-laicističke snage ostvaruju - znaju li to one ili ne znaju, nije važno - viziju ateističke filozofije na čelu s Nietzscheom da će naskoro Europa ući u epohu »smrti Boga«. Nietzscheove riječi: »Bog je mrtav! Bog ostaje mrtav! Mi smo ga ubili!« našle su, nažalost, u naše vrijeme svoje vjernike i izvršitelje, i to u velikom broju.
04.05.2007. | 15:12 | 3 K | P | # | ^
Ateizam i ostvarivanje općeg dobra I.
Činjenica jest i to da se gotovo svaki čovjek prije ili kasnije mora suočiti s tim pitanjima, npr. prigodom smrti, bolesti ili nesreće. To je na neki način »prinuđeni« susret s onom stvarnošću, koju je dotični čovjek dosada izbjegavao ili nijekao, to je susret s onom tajnovitom stvarnošću koju opisujemo riječju Bog. Nesretni slučaj - smrt, bolest, strah - na granici naše egzistencije pokazuje najedanput čovjeku ateistu da njegova »teorija života« - teorija da Boga nema - ima rupu, prazninu, i stoga je mora preispitati.
12.6.2005.
Piše: dr. Josip Sabol
Glas Koncila
Nitko nije vjernik samo za sebe - nitko nije nevjernik samo za sebe. Vjerovati ili ne vjerovati u Boga nikada nije bila samo privatna stvar, nego uvijek društveno-politička pojava. To vrijedi i za današnje društvo iako je religija formalno juridički privatna stvar. Vjera i nevjera su one životne snage od kojih ovisi ostvarivanje boljeg ili lošijeg života cijele zajednice, uključujući i političku zajednicu »državu«. Život ateista i život vjernika - ovdje se misli na kršćanskog vjernika - neizbježno unose u društveni život veći broj neslaganja, konflikata, nerazumijevanja i nerješivih problema. Stoga je od velike važnosti da se stvore preduvjeti za poštene, iskrene i humane međusobne odnose ovih ljudi. Potrebno je da jedni i drugi prihvate životnu istinu da smo svi najprije ljudi - razumna i slobodna bića - koja se nalaze na putu prema određenom cilju: tražiti i naći potpunu istinu o čovjeku i životu; potrebno je da si vjernik i nevjernik posvijesti svoju ulogu u društvenom životu. Prvi korak može biti obrađivanje pitanja zašto treba ateizam - u vezi s nihilizmom, njegovim partnerom - smatrati upitnim i problematičnim za društvo i opće dobro, za oblikovanje društvenih odnosa koji odgovaraju zahtjevima dostojanstva čovjeka.
Promjene vrednovanja vjere i ateizma
To sociološko pitanje e postavljalo se u svakoj visokoj kulturi. U Rimskom Carstvu kršćani su bili proglašeni štetnima za društvo i državu jer ih je rimska kulturno-politička elita smatrala ateistima - bezbožnicima - radi vjere kršćana u jednoga Boga a ne u mnoge bogove u koje je vjerovala većina rimskog društva. U naše doba je komunistička država proglasila kršćane štetnima za socijalističko društvo jer su vjerovali u Boga, u Isusa Krista. U srednjem vijeku pa i u novom vijeku vladalo je uvjerenje da je nemoguće ne vjerovati u Boga, da je bezboštvo znak duhovno-intelektualne nezrelosti. Iznosili su se filozofski razlozi i dokazi protiv ateizma, argumentiralo se činjenicom da su veliki mislioci čovječanstva vjerovali u Boga. Rado se iznosio teološki dokaz protiv ateizma citatom iz Svetog pisma gdje stoji rečenica da »samo luđak može tvrditi da nema Boga«. S bilo koje strane pošli - sa strane razuma ili sa strane Božje objave - ateizam, odnosno ateisti imali su loše karte; njih se smatralo pojavom koja ne spada u javni život, koja je posve suprotna kulturi društva. Znamo iz povijesti da je biti ateist u ono doba bilo opasno po život. Ateist se moglo biti potajno i privatno.
Vremena su se promijenila, i s njima vrednovanje ateizma. Na početku takozvanoga modernog doba ateizam je postao stvar filozofske misli, a u najnovije vrijeme - u 20. stoljeću - ateizam je postao politički program revolucionarnog preoblikovanja čovjeka i društva. Danas je ateizam priznat kao jedan od mnogih svjetonazora na koji ima pravo svaki čovjek uime slobode savjesti i sveopćih prava čovjeka. No, vremena su se promijenila i u tom smislu da se svakom čovjeku prizna pravo na slobodu religije, prizna pravo na oblikovanje privatnog života po mjerilu vlastite religiozno-vjerske svijesti. Živjeti po metodi »kao da Boga nema« izjednačeno je sa živjeti po metodi »kao da Boga ima«. Pritom možemo utvrditi sljedeći razvoj stvari: ako je, po prilici, prije pedesetak godina još vrijedila paradigma da je »biti religiozan, vjerovati u Boga dokaz neprosvijećenosti i zaostalosti«, danas vrijedi upravo obratno: da je biti ateist - ne vjerovati u Boga - siguran znak nepokretnosti duha, znak intelektualne nespremnosti otvoriti se cjelokupnoj stvarnosti svemira, koja nije niti samo materijalna niti samo duhovna nego duhovno-personalno-materijalna. Ako je još prije pedesetak godina bila religija - pa i kršćanska vjera - predmet znanstvenih istraživanja sa svrhom da se otkriju negativne posljedice religije za čovjeka i društvo, onda konstatiramo da je došlo i ovdje do promjene. Danas se znanstveno istražuje u kojoj mjeri ateizam i ateistički način života utječu na razvoj čovjeka pojedinca i na cijelo društvo. Na osnovi već poznatih spoznanja može se zaključiti da ateizam - u zajedništvu s njemu srodnim nihilizmom i imoralizmom našeg vremena - treba smatrati simptomom duhovno-kulturnog nazatka našeg vremena. Konkretno rečeno: ateizam - više praktični nego teoretski - znači ozbiljnu zapreku za potpuniji i svestraniji razvoj današnje civilizacije u smislu kršćansko-humanističkih ideala.
Zašto je netko ateist?
U filozofskoj znanosti religije ateist je onaj čovjek koji niječe mogućnost postojanja nadempirijske stvarnosti; koji odbacuje ideju da je ovaj naš svijet nastao stvaralačkim zahvatom Stvoritelja; koji ne prihvaća postojanje objektivnoga moralnog reda s razlikovanjem između dobrih i zlih čina; koji neće uvidjeti otvorenost svijeta za smisao i za konačni cilj; koji niječe da prije 15 milijarda godina započetog razvoja svemira stoji određeni plan i određena namjera; koji kategorički odbija svaku pomisao na mogućnost da je Bog zahvatio u povijest čovječanstva: najprije objavljivanjem izabranim ljudima, i konačno inkarnacijom Boga u Isusu Kristu. Čovjek takvog svjetonazora je također za sve tri monoteističke religije - za židovstvo, za kršćanstvo i za islam - čovjek bez Boga, čovjek ateist. Svaki vjernik spomenutih religija, naime, čvrsto vjeruje da ovaj svijet ima Stvoritelja, da Bog ima svoj specijalni plan s ovim svijetom, da je Bog tajnovito prisutan u svijetu, na poseban način kod čovjeka svojom objavom u određenom času povijesti, da Bog upravlja svijetom, da je Bog - Jahve, Alah - dostojan hvale i čašćenja sa strane čovjeka, da je Bog razlog i temelj naše nade za konačnim spasenjem u punini sretnog života u vječnosti. Tu jedinstvenu duhovno-religioznu svijest triju velikih monoteističkih religija onda poznatog čovječanstva izražava Toma Akvinski u svom četvrtom putu dokazivanja egzistencije Božje, koji je i danas valjan i prihvatljiv. Toma uči: Mora egzistirati nešto što je za sve postojeće razlog postojanja, i što je razlog dobrote i savršenosti postojećeg - a to nešto ili toga nekoga zovemo Bogom. Toma je ne samo univerzalni učitelj katoličke vjere, on je ujedno i tumač filozofsko-religiozne misli koja je u njegovo vrijeme bila zajedničko duhovno blago još duhovno-religiozno nepodijeljenog svijeta. Nažalost, ta zajednička teistička svijest vodećih mislilaca počela je slabiti u toku sljedećih stoljeća i procesom takozvane sekularizacije društva i javnog života. Ta religiozna svijest danas je gotovo posve nestala kod velikog dijela naših suvremenika.
Što se dogodilo u razvoju društva i ljudske svijesti da je povijest u Europi krenula putem sekularizacije, ateizacije, dekristijanizacije? Što se događa u svijesti čovjeka da on radije temelji svoj život na načelima, idejama, pretpostavkama, naslućivanjima »ateizma« nego na tisućljetnom religioznom iskustvu i spoznajama većine ljudi gotovo svih poznatih kultura, u prvom redu kulture židovsko-kršćanske tradicije?
Ta su pitanja jako važna za razumijevanje pojave ateizma u našem vremenu; ona su bitna da bismo mogli razumjeti konkretnog čovjeka ateista - možda našeg susjeda, prijatelja, rođaka. Iz mnogih literarnih ispovijesti ateističke biografije možemo otkriti da put k ateizmu ima određenu sličnost s putem k religioznoj orijentaciji života. Svaki od nas, dakle, mogao bi - i trebao - ispričati svoju povijest, kako je postao ateistom odnosno kako je postao vjernikom. Jedno je sigurno: ateizam kao orijentacija i način života nije nešto prirođeno, nije nešto usađeno u narav čovjeka nego je nešto nastalo pod uvjetima i prilikama života pojedinog čovjeka. Psihološki gledajući, možemo govoriti o »prisili« biti ateist snagom određenih okolnosti. Ako je tome tako, onda je svaki čovjek ateist - u prvom redu odrasli čovjek - pozvan i dužan kritički preispitati svoje ateističko gledanje na svijet. Današnji ateisti su pozvani učiniti s »ateizmom« isto što su prijašnja vremena učinili određeni mislioci s »religijom« kada su je podvrgli nemilosrdnom ispitivanju, preslušavanju suca u sudnici »kritičkog razuma«. Presuda nam je poznata. Ona je glasila: »religija« je kriva, treba je osuditi i izbaciti iz kulturno-političkog života modernog društva. Danas znademo sa sigurnošću da je ta presuda bila promašena, da je bila zabluda, da je bila na štetu daljnjega kulturnog razvoja europskih naroda. Kako bi glasila presuda kritičkog razuma nad modernim i današnjim ateizmom? Kriv je jer je štetan za istinsko humani razvoj današnjeg društva.
Širi li suvremena država ateizam?
Sama riječ »ateizam« danas se jedva upotrebljava u javnom životu. Nju izbjegavaju čak i oni koji se priznaju ateistima te se radije deklariraju »agnosticima«. Taj potez možemo razumjeti kao znak da se borbeni ateizam više ne smatra suvremenim ili aktualnim, nakon što je državno propagirani marksistički ateizam doživio slom. Odatle ne smijemo zaključiti da su vjera i religiozno usmjerenje života danas manje ugroženi laicističko-ateističkim snagama nego u vrijeme komunizma. Tajna erozija vjere i vjerovanja je u toku, tihi i skriveni oproštaj od Boga u obličju ravnodušnosti i nezainteresiranosti za istine vjere i metafizička pitanja ljudskog života poznata je činjenica u društvima Europe. Takozvani religijski neutralitet današnje države zajedno s odvajanjem države od Crkve i s privatizacijom vjere stvorio je takvo kulturno-političko obzorje u javnosti da se ateističko usmjerenje života smatra zapravo jedinim legitimnim i legalnim, i k tome jedinim svjetonazorom koji tobože odgovara »duhu vremena« i modernoj svijesti čovjeka. Imamo dojam da je »ateizam« kao svjetonazor priveligiran pod uvjetima pluralističkog i demokratskog društva u usporedbi s drugim svjetonazorima. Ne tvrdim da današnja država po sebi, po svom samorazumijevanju, stvara uvjete za ateizam ili da čak prisiljava ljude na prihvaćanje ateističkoga načina života. Kod pitanja vjere i bezboštva nema jednostavnih rješenja. Naprotiv, moramo priznati da ima mnogo razloga - dobrih, razumnih, očitih - da vjerujemo u Boga i Bogu, ali da ima također ozbiljnih razloga da ne vjerujemo u Boga. Ti razlozi ne mogu nas po sebi prisiliti niti na vjeru niti na nevjeru, jer se ne radi o znanju nekog predmeta ili stvari do kojeg dolazimo eksperimentom, iskustvom, analizom, izmjenom mišljenja, dogovaranjem. Bog nije predmet znanstvenog ispitivanja, Bog uopće nije predmet znanja u smislu prirodoslovnih znanosti. Kad bi on to bio, prestao bi biti Bog. Bog kojega smo mi otkrili znanstvenom metodom i kojega smo opisali našim jezikom nije više Bog. Njegovoj naravi i njegovu dostojanstvu spada da mi možemo u slobodi u njega vjerovati, ali da ne moramo u njega vjerovati. Mi možemo imati povjerenje u njega, u njegovu riječ, ali ga ne moramo imati.
Nešto slično otkrivamo kod pitanja o posljednjim, o najbitnijim stvarima našeg života. Hoćemo li i što ćemo proizvoditi, to pitanje moramo nužno postaviti jer se radi o preživljavanju, jer se radi o neposrednoj posljedici za nama najdragocjenije: za naš život. Pitanja: odakle smo?, kamo idemo?, što je smisao života? ne moramo postaviti nužno, iako moramo priznati da su to temeljna pitanja za razumijevanje našega života. Jednako tako su temeljna pitanja našeg života iz katekizma: zašto smo na svijetu?, zašto je dobro da egzistiramo?, zašto moramo umrijeti? pa ipak moramo priznati da nitko nije prisiljen ta pitanja niti postaviti niti tražiti na njih odgovor, premda su to zaista pitanja »o posljednjim stvarima« čovjeka. Zapravo jest tako da ta pitanja mnogi ljudi ne postavljaju, da ih mnogi proglašavaju beskorisnim ili čak besmislenim. Moderno sekularizirano društvo zaista je pogodno za takav način ponašanja. U tom smislu ono ide u prilog ateizmu. No činjenica jest i to da se gotovo svaki čovjek prije ili kasnije mora suočiti s tim pitanjima, npr. prigodom smrti, bolesti ili nesreće. To je na neki način »prinuđeni« susret s onom stvarnošću koju je dotični čovjek dosada izbjegavao ili nijekao, to je susret s onom tajnovitom stvarnošću koju opisujemo riječju Bog. Taj nesretni slučaj - smrt, bolest, strah - na granici naše egzistencije pokazuje najedanput čovjeku ateistu da njegova »teorija života« - teorija da Boga nema - ima rupu, prazninu, i stoga je mora preispitati. Teorija života bez Boga time je zahvaćena krizom iz koje se mora izići ako čovjek hoće steći mir u životu. Rezultat izlaska iz krize može biti: spremnost prihvatiti vjeru ili slobodna odluka ostati i dalje na putu nijekanja Boga, na putu ateizma. Za jedno i drugo rješenje ima razumnih razloga; nijedno rješenje nije nužno; jedno i drugo rješenje ima vlastite i specifične posljedice, kako za život pojedinca tako i za životne procese društva.
03.05.2007. | 08:03 | 3 K | P | # | ^
Samoostvarenje - ateizam
Oni koji govore samo o uspjesima svoga djelovanja, neizbježno su stvorili aparate, ili sustave svoga djelovanja i njih proglasili najboljima, odnosno jedino ispavnima, savršenima, koji ne mogu davati ne savršene rezultate. Tu nema mjesta za sumlju ili pogrešku. Tko sumlja, već je isključio stopostotni uspjeh te je SAM kriv neuspjehu.
Sve manje ima sumlje da oni pripadaju onoj struji koja propovijeda samoostvarenje. Istina je da ih je lakše otkriti izvan Crkve nego u Crkvi, jer se ovdje vješto znaju sakriti pod plaštem Crkve.
Do ovog zaključka me dovodi njihovo govorenje samo o uspjesima, i to veoma brzo: 3 susreta, 30 dana, u tim molitvama, u takvim postovima, i još more toga - skoro kao kod farizeja koji pored Božjih zapovijedi izmišljaju još više od 500 svojih svojih, i njih stavljaju ispred Božijih, što je neizbježno. Gdje je onda ta izlječena i obračena masa da ne obrača sve veću masu nevjernih i kako to da već nije iskorijenila sva zla svijeta? Nasuprot tome samo 12 apostola je raširilo Božju Radosnu Vijest.
Kao da sve što je potrebno za vječni život i svetost na zemlji ne sadržavaju Božje zapovijedi, njih deset, nego nam treba još nekih naših 500, a nikako ovih 10 provest kako treba. U njima se vidi čisti egzibicionizam. Premda sam vidio toliko neuspjeha tih sustava, kod njih samih ne nađoh da pominju niti jedan neuspjeh.
A Evanđelje vrvi od neuspjeha. Ne ostvarujemo li se mi, dakle, kroz neuspjehe više nego kroz uspjehe? Nisu li, dakle, nama potrebni uspjesi? No, ne "ostvaruje " li se Bog upravo kroz naše neuspjehe, ne dolazi li on upravo kroz njih i kroz granice našeg izražaja? Nisu li Bogu "potrebni" naši neuspjesi da on može nastaviti tamo gdje smo mi zapeli, zajedno sa nama.
To treba pravilno shvatiti, a ne mazohistički. Bog nema što raditi s nama ako smo požnjeli uspjehe i sebe već ostvarili. Njemu tada mjesta nema. Tu Radosna Vijest sa svojim blaženstvima i križevima, sa svojim "neuspjesima" ne dopire.
Danas se jako puno govori o samoostvarenju, ali takvome u koje ćemo uložiti što je moguće manje muke. "Engleski bez muke", "U 10 dana do savršenog pamčenja" , "Tajna pravog uspjeha",
"Kako brzo i bez truda postai uspješan"...
U knjižarama na hrvatskom jeziku naći ćemo puno takvih naslova. To je samo komercijalizam.
Po njemu se ateizam raspoznaje. Privlačan je za naivne kao što je za naivne privlačno sve gdje se govori o uspjehu. Oni svemu tome naravno vjeruju, nadajući će se da će sve to tako sjajno postići.
Ateizam koji niječe Boga je vikanje koje nije opasno. To je vikanje u prazno. Najopasniji je onaj ateizam, koji propagira samoostvarenje, čije se zapovijedi i sakramenti mogu svesti na jedan nazivnik: uspjeh. Uspjeh je bog. Kad sam uspješan, onda sam ostvaren. Samoostvaren čovjek je sam sebi bog.
Danas se vrijednost čovjeka sve više mjeri po uspjesima koji su znak njegove samoostvarenosti.
Uspjeh u radu, uspjeh u pastoralu, uspjeh u školi, a ne rad, ne pastoral, ne učenje. Time je sve
stvoreno, na čelu sa samim čovjekom, izgubilo vrijednost jer sve se mjeri po tome koliko će mi spjeha "to" donijeti, koliko će "to" koristiti mojemu uspjehu.
Time je cvijet prestao biti cijet, kamen je prestao biti kamen, more je prestalo biti more, a sunce je prestalo biti sunce. U samoostvarenju Bog je prestao biti Bog, ali je i čovjek prestao biti čovjek.
Milan Špehar "Ne-Koristan Bog"
28.04.2007. | 11:26 | 12 K | P | # | ^
Razgovor sa Sotonom
http://rockapologetix.blog.hr
U ovome vjerojatno najduhovitijem tekstu napisanome o temi uloge tehnologije (tj. modernizma i prosvjetiteljstva) u ljudskoj povijesti "Sotona", naravno, igra ulogu njezina vražjeg odvjetnika
Frank Dexter
Kako da vas oslovljavamo?
– Zvali su me raznim imenima, od "Princa Tame" do "Lučonoše" (Lucifera): kontradiktorno, zar ne? Naravno, više mi se sviđa druga titula, i drago mi je da sam napokon prepoznat kao tvorac prosvjetiteljstva. Skorašnja klevetanja prosvjetiteljstva i svega što ono znači najviše me vesele, ništa me ne čini ponosnijim od sveopćeg osporavanja mojih dostignuća.
Svojedobno su me zvali i "Velikim Obmaniteljem" te "Ocem Laži", ali, vjerujte mi, ja mogu govoriti jedino istinu, siguran sam da mi to zamjeraju. Zapravo, ja sam jedina osoba kojoj doista možete vjerovati.
Ali nepriznavanje prosvjetiteljskog projekta počiva, barem što se tiče "postmoderne", na njegovu navodnom neuspjehu. Pokušaj da "se svijet urazumi" vrlo je brzo propao. Tako barem ja to razumijem, je li to pogrešno?
– Bojim se da ste žrtva elementarne obmane. Prosvjetiteljstvo, kakvu ja težim, nije uopće doživjelo neuspjeh. Nestanak vjerodostojnosti ideja Razuma, Napretka, i tako dalje, važan je trenutak samog prosvjetiteljstva. Kada god propadne vjera, ljudi nauče nešto o sebi, i malo se približe spoznavanju mene. Prosvjetljenje koje donosim nije izravno povezano s Razumom ili Napretkom, kako vi to zamišljate, ali zacijelo ima veze sa Spoznajom. Zato – kada otkrijete da se zavaravate i da ste uronjeni u beskrajni ponor očaja – je to trenutak prosvjetljenja: odjednom vidite svjetlo , samo što ono što ja nazivam svjetlom vi doživljavate kao tamu.
Prečice prema obilaznicama
U prijašnjem ste intervjuu definirali Pakao kao mjesto na kojemu ljudi zapravo dobiju ono za čime su težili samo da bi otkrili kako je upravo to ono čega su se oduvijek bojali. Je li tako?
– Tako je!
Kažete da ljudi već poznaju vaš projekt? Kako?
– Svatko, ako je iskren, vjeruje u mene. Mnogi ljudi ne vjeruju u "Boga", a čak i najtvrdokorniji ateisti predobro znaju da je Vrag nešto drugo. Moj je rad teško zanemariti, osobito u svakodnevnom iskustvu. Ja sam uvijek tu kada stvari krenu loše (za razliku od Boga, koji nikad nije tu kada ga trebate). Zbog toga nemam potrebu dokazivati svoje postojanje ili ga opravdavati. Za sofisticirane, naravno, ja sam samo koncepcija, bez "referencije" izvan jezika, a tko sam ja da se s tim ne bih složio? Ja ne svojatam takve ontologijske tvrdnje.
A vaš cilj? Kako biste ga opisali?
– Ako to želite prikazati kao ideologiju, pretpostavljam da biste mogli reći kako je sotonizam u osnovi sve ono što stalno očekujete, ali se nikad ne usuđujete zamisliti. Objektivni duh otpora ljudskoj volji, manifestiran kroz bilo što: zapreke, frustracije i tjeskobe. To je neprijatelj planova s najboljim namjerama i svih fiksiranih zamrznutih identiteta; to je bezosjećajnost gluposti svijeta. Ukratko, sotonizam je rješenje zagonetke povijesti, ali ne želi da se to zna. Da budem manje pretenciozan, rekao bih da samo stvaram za one koji, čini se, žele moj rad.
Cilj je, očito, prouzročiti patnju. To može zvučati vrlo pojednostavljeno, čak banalno. Ali vjerujte mi, to je neusporedivo složenije nego što možete zamisliti. Mogli biste reći da takav iskaz pokriva mnoštvo grijeha. Bijeda, bol, tjeskoba, očaj – to je moje područje, i ono uvijek raste i čak postaje sve raznolikije. Bez stalne promjene i ekspanzije, ljudi bi uskoro bili zadovoljni postojećim stanjem. Moram dalje pronalaziti načine da to spriječim. U tome je problem s ljudskim bićima: prelako mogu biti sretna. Znam da vas to možda iznenađuje, ali to je zato što se služite mojim idejama. Moj je cilj možda jednostavan, ali zahtijeva sve složenije metode.
Tehnologija, primjerice, za koju znam da ćete me uskoro pitati, pokazuje sve veću složenost, ali je zasnovana na odlučnosti da se stvari pojednostave: 'tehnički' znači da je nešto sastavljeno s izabranog aspekta, sažeto iz složenijeg konteksta. Kada je riječ o tehnologiji, riječ je o marljivom pojednostavljivanju, često uvelike vođenom željom za poretkom i predvidljivosti, koje proizvodi nešto složeno i – nepredvidljive posljedice. To je vrsta strasti prema prečicama koje vode golemim i nepovratnim obilaznicama. Ukratko, to je moj posao.
Rečeno je da zavodim ljude na pogrešan put. Pa, to baš nije potpuno istinito. Ponekad ih pokorno ostavljam da idu zadanim smjerom. Ja jesam subverzivan, zacijelo, ali morate shvatiti da su moje subverzije potpuno nepristrane. Ako priželjkujete red, pronaći ću način da ga pokvarim uz pomoć zloduha ; ako želite slobodu i raznolikost, pobrinut ću se da vas vlastita djela dovedu u klopku nepodnošljive monotonije. Vidite, za mene poredak i nered ovise o zahtjevima situacije i mogućnostima koje stvaraju kako bi ljude učinili nezadovoljnima.
Sve tehnologije, zato, zasnovane na apstrakciji, po vlastitoj se "prirodi" podvrgavaju okrutnoj ali objektivnoj ovlasti Zakona Sodome. Unatoč svim samopouzdanim ekstrapolacijama tehnofuturista (i distopijskim/utopijskim fantazijama, također), tehnologija teško može funkcionirati – barem ne onako kako biste vi to željeli. Privatno to zna svatko, ali službeno to je uvijek moguće previdjeti zbog selektivne percepcije kojom sam vas obdario. Kada je o tehnologiji riječ, to je učenje zaboravljanja stvari, tako da bih vas kasnije mogao podsjećati na njih.
Ja ne "iskušavam" ljude
S obzirom na popularne predodžbe, biste li rekli da je sotonizam religija?
– Ne bih trebao isticati da nemam ništa s bilo čime što izvode ludi samostilizirani "sotonisti": ne možete ozbiljno zamisliti da me imalo zanimaju crni sabati, kanibalizam, perverzni seks i slično? Upravo suprotno, zanima me ono što biste trebali nazvati "pozitivnim" vrijednostima koje ćete pronaći u mojem radu. Ja ne "iskušavam" ljude. To je vrlo slaba osnova za djelovanje. Duboko ukorijenjena vjerovanja, konceptualni okviri, moralna uvjerenja, pretpostavke o stvarnosti uzete zdravo za gotovo – to su moji utjecaji na ljudsko djelovanje, a ne osjetilni apetiti i hirovi. Nemate pojma kako je teško izbaciti bol i tjeskobu iz potrage za čistim užicima.
Ono što svi želimo znati jest: zašto ljudi rade za vas?
– Imaju najbolje namjere, naravno. Ja tražim mnogo od svojih ljudskih izvora, ali su moji zahtjevi prilično specifični i ugovorni. Duše su ovih dana prilično jeftine na tržištu i iznenadile bi vas niske cijene koje se traže. Regrutiranje nije problem.
Moj posao nije tako lijep kako to može zvučati. Iskreno, u posljednje sam vrijeme zaista pod stresom. Radim napornije nego što sam stoljećima radio, koliko se sjećam, i ne mogu se osloboditi osjećaja da je moj posao izgubio mnogo svoje privlačnosti. U prijašnjim je vremenima postojao osjećaj ponosa kada bih uspio dovesti neku jadnu dušu u Pakao. Danas one dolaze u krdima bez mojeg velikog truda. Ponekad se pitam jesam li još uopće potreban. No, prizor svih mojih mušterija koje se same uništavaju u moju korist obično obnavlja moje samopouzdanje.
Uloga intelektualaca u ljudskoj nesreći
Kakvu ulogu imaju intelektualci u vašem projektu?
– Ona je bila prilično važna u prvim etapama procesa, ali nije potrebno imati ih toliko. No, najprije moram nešto razjasniti. Ono što odlikuje intelektualce s moje točke gledišta nije sama inteligencija. Funkcija koju oni za mene obavljaju ima mnogo više veze s njihovim sofisticiranim razinama gluposti, nego s njihovom pameću. Smatram da "inteligencija" za vas može biti kompleksan koncept i da glupost smatrate uvredljivom, ali za mene je inteligencija prilično jednostavna, dok je glupost doista čudesno dostignuće. Inteligentni ljudi mogu raditi naporne mentalne trikove; to zahtijeva mnogo discipline i okretnosti, nešto poput sinkroniziranog plivanja. No, glupost je sposobnost na znatno višem stupnju: to znači upotrijebiti inteligenciju refleksivno – okrećući je protiv sebe same (poput sinkroniziranog utapanja, na primjer). To je nešto za što inteligentni ljudi nisu sposobni. No, intelektualce to neodoljivo privlači, i zbog toga me posebno zanimaju, i zbog toga mogu toliko mnogo ponuditi.
Na koga mislite kada kažete "intelektualci"? Tu je kategoriju teško definirati.
– Moja je definicija praktična. Intelektualci su svi oni čija materijalna egzistencija ovisi o idejama. Intelektualci se, kakogod ih definirali, razlikuju od drugih u trenutku kada počinju stjecati stalno zanimanje za ideje. Kada jednom ideje – pojmovi, kategorije, riječi – steknu vrijednost veću od njihova pukog "značenja" i "referencije" (što može zadovoljiti ne-intelektualce), tada ja mogu nastupiti i pokrenuti stvari. Intelektualci, naravno, okrivljavaju same ideje za zločin koji je njihova uporaba tih ideja učinila mogućim. Zbog toga provode mnogo vremena naporno pokušavajući ukinuti jednu ideju za drugom. To znači biti "radikalan": pokušavati se riješiti "značenja" riječi.
Zbog toga se riječi stigmatiziraju, diskreditiraju i ukidaju. Cijela poglavlja rječnika već više od dvadeset godina izvrgavaju se ruglu i stavljaju pod navodnike – "Humanost", "Priroda", "Stvarnost", "Istina", i tako dalje. No, značenja se mijenjaju i razlog zabrane se zaboravlja, pa se ideje iznova pojavljuju pod različitim imenima. Želeći iskorijeniti omrznute pojmove, intelektualci su sve više morali ići i dalje od toga da riječima oduzmu njihova značenja, morali su ukinuti mišljenje kao takvo – a to me jako zanima.
I to čak nije najbolji dio priče. Očajnička potraga za "novim" idejama i načinima mišljenja (izbjegavajući značenja riječi) nije samo obično ludilo nekolicine profesionalnih teoretičara. Ta mahnita želja za zaboravom, ta istinska volja da se poriče negativnost, ako to smijem tako reći, omogućuje milijunima ljudi da čeznu za vlastitim prokletstvom. Bez tog neprekidnog holokausta ideja što ga provode intelektualci, što mislite kako bih mogao nagovoriti toliko mnogo inteligentnih ljudi da prodaju svoje živote za nekoliko znakova.
Intelektualci, znanstvenici i umjetnici, posebice u dvadesetom stoljeću, toliko su mnogo pridonijeli ljudskoj nesreći da je teško zamisliti što bi se još moglo učiniti. No, uvijek postoji prostor za usavršavanje.
Modernistički rat
Koje je vaše stajalište s obzirom na pitanje modernizma i postmodernizma? Je li sotonizam postmoderan?
– Zasad je modernizam dugotrajan projekt, usmjeren na destrukciju i zamjenu prirodnog svijeta i društvene egzistencije, koji je bio vođen pod okriljem različitih pozitivnih ideala jedne ili druge vrste: napretka, na primjer. No, diskreditiranje i ukidanje svih etičkih, spoznajnih i estetskih vrijednosti također je bio bitan i stalan dio modernističkog projekta: razum, istina, priroda, humanost, individualnost kao kategorije morale su biti srušene: to je uloga "prosvjetiteljstva". Zato je današnji izazov sljedeći: kako nastaviti taj bitno destruktivan projekt bez pomoći ikakvih iluzornih kategorija koje bi ga mogle učiniti moralno prihvatljivim, intelektualno jasnim i estetski uzbudljivim? Kako je, drugim riječima, moguće nastaviti s istrebljenjem prirode, života, ljudske vrste, društvenih odnosa, jezika, misli i svega drugoga kada se sumnja u spomenute kategorije. Danas je jasno da je modernizam u cijelosti negativan projekt. Sada je zacijelo vrijeme da taj negativitet stekne vlastitu pozitivnu sliku.
No, zašto modernizam želi razoriti prirodu?
– "Modernističko" je stajalište znakovito po svojem apstrahiranju: izabiranju nečega jednostavnog, što uvijek znači zaboravljanje nečega drugog. Modernizam je apstrahiranje na djelu – zaboravljanje kao praktičan program.
Modernizam nije u ratu samo s prirodom nego i s društvom, zapravo je protiv bilo čega na što možemo, zbog bliskosti i sigurnosti koju pruža, primijeniti pojam "prirodnosti". Modernizam je obvezanost na nesigurnost i promjenu zbog njih samih, a ideju ograničenosti smatra nepodnošljivom. Sve treba slomiti da bi se poboljšalo. Priroda također mora biti redefinirana u skladu s idejom "evolucije" tako da njezina destrukcija također postaje "prirodna". Osjećaj da priroda nije dovoljno dobra zaista proizlazi, kako sam rekao, iz potrebe da nadomjestimo pojmovima ono na što se oni odnose, što je neka vrsta prijevare – modernizacija je praksa uklanjanja dokaza. Modernizirati stvari, dakle, znači pojednostavniti ih. Postmodernizam je samo rašireni osjećaj da se u tome napokon uspjelo.
Pojam "budućnosti", koji vas toliko zaokuplja, pokazuje kako vas zavodi ideja promjene. Pričajući o budućnosti kao o mjestu kamo idete i pokušavajući steći ugled time što ćete tamo biti prije drugih – samo prizivate razočaranje. S obzirom na to da se budućnost uvijek poziva na svoju različitost (kao nešto što je drugdje, osporavajući prošlost), sadašnjost je prepuštena meni. Zaista ne postoji takvo mjesto kao što je budućnost.
Ljudsko tijelo je dosadno
Po čemu se vaš pristup pitanju Budućnosti Prirode razlikuje od ostalih u recentnim raspravama o toj temi?
– Kao prvo, moj rad je neprestance ometala priroda – posebice ljudska priroda. Sve što pridonosi njezinu ukinuću ili barem smanjenju njezina upletanja, dobrodošlo je. Priroda je sve ono što je izvan mojeg dohvata. Pristupati mogu jedino putem ideja i uvjerenja, preko kojih utječem na ljudsko djelovanje. Um je sredstvo kojim se koristim za tjelesnu patnju: to je njegova funkcija. Svi dijelovi "prirode" koji tome smetaju (ili nisu uporabljivi za tu svrhu), moraju biti nekako uklonjeni.
Najviše nas zanima kako vidite tehnologiju.
– Postoje dva oblika istog procesa. Kao prvo, ono što zovete "umom" mora biti ukinuto; na tom se području već dogodio osjetan napredak. Kao drugo, tijelo treba korjenito restrukturirati i ukinuti u njegovu sadašnjem obliku.
Informacijske i komunikacijske tehnologije pobudile su golem entuzijazam, a genetički inženjering izaziva strah. Internet vas uči da je informacija istinska životna sila, a genetika vas je naučila da život zaista smatrate samo informacijom. Prijašnje praznovjerno poštivanje života sada je moguće transformirati u puku apstrakciju: "znakove".
Zašto tijelo mora biti ukinuto?
– Suočimo se s time, ljudsko tijelo je dosadno. Odjeća, kozmetika, tetovaža i rezanje potvrđuju univerzalnu želju da se preoblikuje sve što priroda održava reprodukcijom: spljoštene dječje glave u Južnoj Americi, vezana stopala djevojčica u Kini, i tako dalje. Vi se ljudi oduvijek igrate vašim tijelima. Kako se ono može preustrojiti, stoljećima muči utopiste. Biotehnolozi neće dati vašim potomcima krila, rogove i ticala ili još nezamislive organe i sposobnosti (kao da već nema previše organa!). Bit će moguće radikalno pojednostavniti osnovni dizajn.
Ljudski živčani sustav nevjerojatno je sofisticiran aparat za patnju. Njegova sposobnost – kao stroja za proizvodnju jada, bola, frustracije, tjeskobe i nesreće – ostaje nenadmašena u prirodi. Njegov je potencijal, pak, neposredno povezan s njegovim fizičkim i društvenim okružjem. Te se ograničenosti uvelike mogu tehnološki svladati, ali usavršavanje je imperativ.
Moja je briga kako se osloboditi tijela a da se sačuva i pojača sposobnost bola, nelagode i drugih esencijalnih obilježja onoga što nazivate sviješću. Ono na čemu trenutačno radim jest postupni prelazak Života u nešto novo. Donedavno je život bio nužna pripremna faza za smrt, razdoblje za programiranje svih informacija i iskustava koja će vam trebati nakon života. Sada je postao tehnički zastario. S novim razinama ubrzanja, primanje ( download ) individualno oblikovanog paketa vječnog prokletstva može biti gotovo trenutačno. Zato više nije prijeko potrebno da ljudi budu, strogo uzevši, "živi"' prije smrti.
Ukinuće svijeta
To je Virtualni Pakao o kojemu smo tako mnogo čuli?
– Tako je. Danas postoji opći sporazum da Zemlja i sav život na njoj nisu više potrebni.
Ako imamo digitalnu kopiju svijeta, izvornik možemo izbrisati. Oslobođena osobnih identiteta, koji ovise o pohranjenoj memoriji i koji uzalud troše vrijeme i prostor, osjetilna se iskustva mogu steći kada to bude potrebno, usput, da se tako izrazim. Bez odvraćanja pozornosti na izvanjske pojave, i bez mogućnosti povratka, um će biti sposoban nastavati stvarnost koju je sam stvorio. To je pravi smisao dobrog starog Pakla: živjeti zauvijek sa svime što ste željeli zaboraviti; to će uskoro biti omogućeno svakome i posvuda.
Moguće je predvidjeti neke nove uzbudljive mogućnosti. Zamislite svijet u kojem ispunjenje svake želje može biti smjesta onemogućeno, gdje je doista moguće jamčiti da će svaka želja biti tako oblikovana da bude usklađena sa sredstvima vlastita nezadovoljenja, gdje će se svako očekivanje smjesta i neočekivano onemogućiti.
Tehnologija može stvoriti takav svijet, jer bi on trebao biti pod potpunim nadzorom, što je u skladu s prirodom tehnologije. Kako je drukčije moguće ostvariti žudnju za smislom (za određenim skladom ljudskog uma i njegova okružja, koja potiče znanstveni i tehnološki napredak) nego tako da se svijet zamijeni svijetom koji je stvoren kako bi savršeno odgovarao ljudskom umu? Ne bivajući više "nepojmljivi" univerzum, taj bi svijet trebao stvarnost kao takvu izjednačiti sa svakodnevnim iskustvom: samo bi tako svijet prvi put napokon imao smisla.
To ukinuće svijeta je spoznaja koju nam donosite?
– Svi će živjeti u vlastitim kibernetičkim senzorijima, gdje je stvarnost sve ono što je moguće iskusiti. A iskusiti stvarnost znači patiti. To je zaista radikalna slika budućnosti. Temeljni smisao prosvjetljenja nije stvoriti zadovoljstvo, nego potkopati sve glupe sigurnosti postojanja, sve učiniti problematičnim – sve pretvoriti u problem. Ukratko, učiniti život nepodnošljivim, a "svakodnevni život" nemogućim. Intelektualci su se teoretski opredijelili za to; svaki napredak u znanju produbljuje tajnovitost i zbrku postojanja. Tehnologija je to prosvjetljenje u praksi.
S engleskoga prevela Sanja Kovačević
Pod naslovom An interview with Satan objavljeno u zborniku FutureNatural , ur. George Robertson i drugi, Routledge, London i New York, 1996.
27.04.2007. | 22:57 | 0 K | P | # | ^
Ateističko poimanje života zagađuje svijet!
Strahovita mržnja danas vlada među mladim ljudima, ovdje na blogosferi. U tome prednjače darkeri, metalci, ali i ateistički ekstremisti poput blogera "Ateizam". Svima im je zajednička jedna te ista crta.
Mržnja spram vjere, vjernika i crkve. Količina mržnje koja izbija iz bolesnih pojednica se ne može mjeriti normalnim standardima. Omalovažavanje, psovanje i patološka mržnja je svaki sekund njihovog trulog bića koje udiše mržnju kao kakav duhanski ovisnik ili heroinski narkoman, a zna da je to za njih same loše. Dovoljno je samo spomenuti vjeru, i ta svita pokreće čitav niz uvreda i diskreditacija. Svi imaju neki primjer "popa iz moje ulice,koji pljačka narod" ili "svečenika iz mog sela koji vozi skupi auto". Kakve to veze ima sa vjerom u Boga? Pred Bogom svatko odgovora za svoju vlastitu savjest. Pa tako i taj jadni "pop".
Država je danas odvojena od crkve. Država sklapa sa crkvom posebne ugovore. I kako ih sklopi tako mora biti, jer neki ugovor je pravni akt. Prosvjetiteljstvo je pokrenulo val ateizma. Govorilo se Francuskoj u doba prosvjetitelja "da crkva neće trajati niti godinu dana od revolucije". Eto Crkva je preživila od tada sljedećih 300 godina. Dakle, svijet u kojem zapadna društva danas žive jest SEKULARIZIRAN SVIJET.
Što to znači?
To znači da više u zapadnoj civilizaciji ne postoji nit jedna VJERSKA DRŽAVA.
Svijet u kojem danas živimo jest svijet koji je sazadan na ateističkim pravilima života i svjetonazorima. To je svijet u kojem se u školama uči Teorija Evolucije i Opstanka Vrsta.
Ta ista teorija je bila velika inspiracija Nacional-Socijalistima, Hitleru i društvu, kada su krenuli osvajati svijet. To se zna, Hitler je bio uvjereni Darwinist. Njegov pajdo Staljin, komunista, boljševik, pobio je i zatro milione svojih vlastitih građana.
Oba dva svjetska rata nisu nastala u doba kada je Kršćanstvo bilo glavni svjetonazor u zemljama zapada. Rast tehnološkog društva i industralizacije se događa nakon prosvjetiteljstva, a nastavlja se sve do danas i naravno, nastaviti će se. Moderni čovjek je čovjek tehnologije i znanja, napretka i demokracije. To znanje i taj napredak koštali su planetu dva svjetska rata do sada, a već koštaju ozonskih rupa i promjene u klimi kao i pojavama bolesti i virusa u oblicima koji su dosad neviđeni.
Povijest će zapamtiti, ako je bude imao tko napisati, da je u post-kršćanskom društvu, odnosno u društvu ateizma i sekularizacije svijet doživio dva svjestska rata, da život planeta zemlje i njegovog eko sustava ugrožena i da radi tehnoškog napretka umire tisuće životnjskih vrsta širom planete, a da o šumama ne govorimo. To je sve učinjeno na pricipima tržišne ekonomije, globalizacije i kapitalizma. A to je proizvod sekularnog i ateističkog poimanja svijeta i života u njemu.
To je život društva koje više ne vjeruje u Boga. Ovaj planet danas ovakav kakav je zadnjih 300 godina sustavno uništavaju ateističke filozofije, vjera u novac, život koji se živi samo za zadovoljenje primarnih potreba, i vlastitog egoizma. To je doba porno industrije, to je doba velikih spektakla koji se tele sa vizije, to je doba reality show-va u kojima mladi ljudi nemaju što drugo raditi nego se trljati po vlastitim genitalijama. Ovo je doba srozavanja svih moralnih vrijednosti, ovo je doba nepoštivanja roditelja, familije, i starijih od sebe. Ljudi u sekularizmu žive kao životnje, bez poštovanja, bez osječaja pripadnosti ikome i ičemu. To je doba u kojemu caruju abortusi, u kojemu se doktori iživljavaju nad ljudima, u kojemu cvijeta posao lijekovima koji truju ljude umjesto da ih liječe, ovo je doba kada se ljudi otimaju i ubijaju radi donacija organa, ovo je doba u kojemu ljudi muče životnje u laboratorijima na najstrašnije moguće načine.
Ovo je doba Ateizma i sekularnog društva!
To je doba ludila u kojemu čovjek samo žuri i pretvara se u bezličnu masu kojoj pamet i vrijednosti kreiraju televizija i mediji. Ovo je doba kada je vlastita kreativnost poželjna samo ako je isplativa i ako se može naplatiti. Ovo je doba kada homoseksulaci traže da budu roditelji, a pedofili osnivaju stranke. Ovo je doba u kojemu se sve radi za novac i profit,za sotonu.
Ovo je doba u kojemu je Sotona, ta rogata životnja, uhvatila toliko maha, da se kroz glazbu javno sramoti i blati ime Boga. Ovo je doba u kojemu seksualne devijacije nisu nikada u povijesti ljudskog roda bile više izražene, one se danas afirmiraju i slave kao vrline.
Ovo je doba u kojemu se za sve ovdje prethodno navedeno krive vjera, vjernici i crkva! Može li ikako biti veće sramote za društvo napretka i demokarcije kakvo jest ovo naše sekularno društvo?
Za društvo tolerancije i jednakih prava za sve?
Ovo je doba u kojemu će svatko od vas dobiti svoju plaču. Ghehena je vaša sudbina, škrgut zubi zvuk koje ćete ispuštati na ulasku kroz velika vrata!
Ateisti vi ste zagadili i upropastili ovaj svijet. Neka vam Gospodin naplati po vjeri vašoj, svima koji se ne pokaju za svoje opačine. Molit ću za pokajanje vas i vašeg pokoljena. Amen!
27.04.2007. | 13:36 | 5 K | P | # | ^
Otkrića psihologije
Na području psihologije i psihoterapije dogodio se također zaokret od ateizma prema religioznosti.
Deterministički stav u psihologiji i psihijatriji mimoilazio je čovjekovu duhovnost te su se psihologizam, biologizam i sociologizam teško ogriješili o duhovnost u čovjeku.
Logoterapija je zato pošla dalje od psihoanalize i dubinske psihologije koristeći se rezultatima egzistencijalističke filozofije. V. Frankl otkrio je da je pitanje religioznosti i nereligioznosti čovjeka pitanje njegove svijesti i podsvijesti.
Ako je čovjek svjesni ateist, on je podsvjesni vjernik, kaže on. Ateizam je neka vrsta njegove devijacije. Frankl kaže da nereligozan čovjek zaboravlja da savjest nije posljednja nego pretposljednja instancija, a posljednja je Bog.
"Prerano se nereligiozan čovjek - u svom traženju smisla - zaustavio, kada ne ide dalje od savjesti, kada ne pita dalje. Zašto ne ide dalje? Jer neće da napusti "čvrsto tlo pod nogama"; jer je posljednji brijeg njegovu pogledu skriven, obavit maglom, i u tu se maglu - u tu neizvjesnost ne usuđuje stupiti. A na to se, naprotiv, osmjeljuje religiozan čovjek." (V. E. Frankl, Bog podsvijesti, Zagreb, 1981., str. 41)
Frankl govori o tome da čovjek može biti neurotičan kada je poremećen njegov odnos s transcendencijom:
"Njegova je veza s transcendencijom potisnuta. Ali se iz skrovišta njegove "transcendentne podsvijesti" katkada javlja potisnuta transcendencija u obliku "nemira srca", koji prigodice može vrlo lako dovesti do očitih neurotskih simptoma koji tako reći protječu u obliku neuroze. S toga gledišta može podsvjesna religioznost - kao i sve što je podsvjesno - biti patogena.
I potisnuta religioznost može dakle biti "nesretno potisnuta" (V. Frankl, Bog podsvijesti, str. 51). Da bi se došlo do zdravlja, potrebno je posvijestiti podsvjesnu religioznost. "Kao što kod potisnutih "kompleksa" do ozdravljenja može dovesti jedino spontano prosvijećena svijest, tako i kod podsvjesne religioznosti može do spasa dovesti jedino njezino spontano pojavljivanje" (V. Frankl, Bog podsvijesti, str. 53).
On zapravo kaže da postoji "Bog podsvijesti". "Ta podsvjesna čovjekova vjera - koja se krije i nazrijeva u pojmu njegove transcendentne podsvijesti - znači da Boga uvijek podsvjesno intendiramo, da s Bogom imamo intencionalnu vezu. I upravo tako intendiranog Boga nazivamo 'Bogom podsvijesti'". "Govoreći o "Bogu podsvijesti" ne želimo reći da Bog po sebi nije sam sebe svjestan, nego samo to da Boga katkada nismo svjesni, da možemo biti nesvjesni svog odnosa s njime, da je taj odnos potisnut i nama samima skriven" (Frankl, str. 45-46).
Medicinska antropologija
Arthur Jores
je došao do spoznaje da je na području medicinske antropologije pitanje duhovnosti i vjere u Boga bitno za ostvarenje zdravlja.
Veliki broj neurotički i psihosomatski bolesnih, samoubojica i alkoholičara jesu znak da u društvu postoje ponašanja koja ne odgovaraju čovjekovoj zadaći na zemlji.
Zbog velikog napretka znanosti čovjek je pomislio da je gospodar svijeta i da mu "ništa nije nemoguće" (usp. Post 8). Zaboravio je da je stvor i da ne raspolaže sobom, jer nije Bog. Istraživanja pokazuju da je čovjekovo zdravlje bolje u ratu i bijedi, nego u miru i blagostanju,
kaže Jores (usp. A. Jores, Čovjek i njegova bolest, Osnove antropološke medicine, Zagreb, 1998., str. 156).
U takvim situacijama čovjek mora prihvatiti svoju realnu situaciju. Naprotiv, kada pomisli da može po volji raspolagati sobom i ljudima, nastaju specifično ljudske bolesti, smatra on. Izlječenje bolesti nastupa onda kada pacijent doživi naknadno dozrijevanje i nutarnju promjenu. H. Müller-Eckhard smatra da je "savjest osnovana na bitku" (Seinsgewissen).
M. Buber pak kaže da je bitak ono nešto položeno u osobu i što određuje što ona treba postati. Čovjek je ono što će biti, on nadilazi samoga sebe, on je pozvan uklopiti se u smisao života. Ne učini li to, čovjek iskusi egzistencijalnu krivnju koja se prema Buberu doživljava uvijek "kada čovjek napusti red ljudskog svijeta" (usp. A. Jores, isto, str. 91).
Čovjekov razum spoznaje smjer čovjekova života, a njegova savjest nosi znanje utkano u čovjeka o jezgri njegova bitka. E. Fromm kaže da je humanistička savjest spoznaja samog sebe i znanje o najvišem cilju. Čovjek ide prema tome cilju i u skladu je sa svojim bitkom kada se trudi oko kreposti i vrlina. One su odgovornost prema egzistenciji te se čovjek u njima osjeća sigurnim, mirnim i sretnim. Porok je naprotiv neodgovornost prema egzistenciji, on slabi čovjekove snage, unosi strah, tjeskobu, depresiju, agresivnost ili autoagresivnost.
Takva humanistička savjest zasnovana na bitku u suglasju je s čitavim čovjekovim bićem te osjećajem čovjekove ljubavi prema sebi i drugima što predstavlja ispunjenje smisla života
(usp. A. Jores, isto, str. 90-93).
Kada čovjek neće ili ne može realizirati svoje biće, tada on postaje duhovno bolestan, ali se tada i na psihofizičkom području pojavljuje specifično ljudska bolest. U suvremenom društvu, kaže Jores, 60-70% bolesti jesu specifično ljudske, a to znači neurotske smetnje i psihosomatska oboljenja. To su bolesti u kojima pacijenti izjavljuju kako ih se pokušava liječiti ali im nitko ne može pomoći, ili kako im sprječavaju umrijeti ali ne pomažu živjeti.
Medicina te bolesti prizdravlja, ali ne ozdravlja (usp. A. Jores, Čovjek i njegova bolest, str. 150). Drugim riječima, medicina kao primijenjena znanost kojoj je zadaća liječiti bolesnike, najveći uspjeh postiže kod bolesti čiji se uzrok može spoznati prirodoznanstvenim istraživanjem, a to je slučaj kod 30-40% bolesti, smatra Jores.
Savjest počne boljeti kada čovjek ne mari za subjektivni smisao života. To se događa zbog krivog odgoja, krivih vrijednosnih mjerila, kod nesretnih slučajeva, loših društvenih odnosa, u ratnom metežu, kod smrti drage osobe ili zbog traumatiziranih roditelja. Čovjek osjeća kao da je promašio cilj života, a to je iskustvo egzistencijalne krivnje. Nije to juristička krivnja u kojoj pomaže dobra ispovijed, jer se u toj krivnji nikoga ne može pozvati na odgovornost. To je tragična krivnja, jer je neskrivljena u onom tko trpi krivnju.
A. Jores je rekao da su svi uzroci tragične krivnje u nedostatku prave ljubavi. U ozračju prave ljubavi čovjek sazrijeva za ono što treba biti. Može se reći da su svi načini krivoga ponašanja zapravo uzrokovani krivim oblicima ljubavi (usp. A. Jores, isto, str. 93). Ljubav je dakle temeljni pokretač prema smislu i zdravlju, a nedostatak ljubavi prema smrti, bolestima i zločinstvu.
Prema kršćanskoj objavi, Bog je ljubav, te je logično da je čovjek kao stvorenje ovisan o ljubavi. Temeljni lijek stoga protiv duhovnih bolesti, ali i pomoć u psihofizičkim bolestima jest posredovanje ljubavi. Tada pacijent doživljava da ima temelje pod nogama i da više nije bez egzistencije nad ponorima ništavila. Iskustvo i istraživanja pokazuju da su ljubav, nježnost, razumijevanje i simpatija koju čovjek pokazuje bolesniku velika pomoć i bitan lijek. No u teškim traumama neophodno je čovjeka povezati s bezuvjetnom ljubavi, s temeljem bića, a to je Bog koji je ljubav u apsolutnom smislu.
Religija i zdravlje
C. G. Jung kao jedan od osnivača moderne psihologije bio je otvoren religioznim pitanjima, ali ne i deklarirani kršćanin. On je došao do uvjerenja, u dugom psihološkom i psihoterapeutskom radu, da nitko od njegovih pacijenata u srednjim godinama nije ozdravio ako nije pronašao i svoj religiozni stav, ako nije pronašao posljednju odgovornost i dubinu pred velikim životnim pitanjima.
Povjesničar medicine H. Schipperges o tome kaže da su bolest i zdravlje uvijeni u egzistencijalni tijek života. Manje je važno pitanje "odakle bolest", nego pitanje smisla "čemu zdravlje".
Čovjek nije stroj i stoga je u medicini potreban zaokret od liječničke tehnike prema liječničkoj antropologiji (usp. H. Wagner, T. Kruse, Heil und Heilung, Fulda, str. 95).
Čovjek treba sigurnost i okrilje koji transcendiraju čak i smrt. Drugim riječima, čovjek je zdrav kada pronađe strukturu svoga smisla. U kršćanstvu taj smisao nosi ime Bog koji se objavio u Isusu Kristu. Prihvaćanje te strukture smisla zove se vjera. Čovjekove slabosti i bolesti mogu biti nadvladane kada čovjek uspije svoj strah i bolest uključiti u sveobuhvatno pitanje smisla života, a to je zapravo Bog.
Nema sumnje, smatra W. Beinert, da je bilo koja bolest u temelju rezultat krivog oblika življenja čovjekova bića. To se manifestira u tisućama mogućih bolesti koje pokazuju psihičke ili somatske fenomene, ali koje su u konačnici izazvane time da je izgubljen cjeloviti ljudski integritet. Kao što se zdravlje odnosi na spas, tako se bolest odnosi na nespašenost. Iz toga slijedi da Crkva ima od svoga iskona terapeutsku zadaću, smatra Beinert.
Terapija je takvo spasonosno djelovanje čiji je cilj u pacijentu postići organsku rehabilitaciju. Izvorni smisao riječi terapija je spas u sveobuhvatnom smislu. Grčka riječ therapeuein znači zapravo služiti i bliza je riječima diakonein i leitourgein od kojih u kršćanskom religioznom smislu dolaze riječ đakon i liturgija. I therapeuein ima kultno značenje. Đakon je nekad bio bolničar. Od Novog zavjeta nadalje diakonia je temeljna forma i temeljni oblik svih crkvenih službi. Iz toga zaključuje Beinert da bi svaka crkvena služba trebala biti terapeutska.
To znači da je i svaki kršćanin pozvan da bude đakon i terapeut. Tako se ono što je u Isusu bilo cjelovito i ovdje prepoznaje, naime, da su služba na spasavanju i liječenju u međusobnoj nutarnjoj povezanosti (usp. W. Beinert, Heilender Glaube, Topos Taschenbücher, 1990, str. 130).
Kada W. Beinert govori o vjeri koja ozdravlja tada smatra da se Crkva mora okrenuti čitavom čovjeku. Budući da se u svakoj bolesti na neki način manifestira zlo, to je potrebno da se spasonosno djelovanje Crkve svugdje manifestira i čini čovjeka imunim od zla. Gdje god je pobijeđeno zlo, tamo je Božja ljubav prisutna. Gdje god se čovjek okreće Božjoj ljubavi i na nju s ljubavlju odgovara, on postaje spašen i zdrav.
Takvo gledanje može poslužiti obnovi kršćanske duhovnosti i može biti bitni dio nužne reevangelizacije, smatra Beinert. Spominjući Pavlovo nabrajanje plodova tijela nasuprot plodovima duha, on kaže da su plodovi duha identični s faktorima koji mogu liječiti psihosomatske defekte. Na taj način zdrav i duhovni život konvergiraju. Zdravlje i bolest postaju na taj način duhovnom zadaćom. Da bi se moglo zdravo živjeti potrebna je zdrava duhovnost.
Da bi bolest u našem životu postala plodonosna, treba u njoj prepoznati poruku Božje ljubavi koja nas prenosi i preko vrata smrti (usp. W. Beinert, Heilender Glaube, Topos Taschenbücher, 1990, str. 176-179).
Profesor i psiholog V. Satura kaže: "Upravo oni ljudi koji su daleko od religije, tuže se da su iznutra sasvim prazni. Bježe od sebe, povremeno ih je strah vlastite nutrine, jer osjećaju da se tamo suočavaju s nesređenim doživljajima, pravim duševnim ranama iz prošlosti, pa se stoga loše osjećaju. Prvi i temeljni prinos što ga religija pruža čovjekovom zdravlju sastoji se upravo u dovođenju do jezgre njegove ličnosti."
V. Gruden kaže da, nažalost, moralna bolest nigdje nije klasificirana te se ne raspravlja o njezinu liječenju. Deseta revizija međunarodne klasifikacije bolesti naziva moralnu bolest disocijalni poremećaj ličnosti. To su situacije kada je poremećen moral koji je postao bolestan, te ga medicinar treba dijagnosticirati. (A. Mateljan, Zdrava bolest i bolesno zdravlje, temelji kršćanskog poimanja zdravlja i bolesti, u: Glasnik HKLD-a 3(2001)17).
No, pitanje je tko će liječiti bolesni moral i disocijalne poremećaje ličnosti jer, kako navodi A. Vučković, bolest se pojavljuje kao bolest na smrt tamo gdje je život postavljen na krive oslonce, a grijeh je u oslanjanju života na krive temelje, u okretanju leđa Bogu (usp. A. Vučković, Bolesnik između medicinsko-tehničkog znanja i vjerničkog osmišljenja bolesti, u: Glasnik HKLD-a 3(2001)37). Očito je da crkveni pastoral mora proširiti dimenzije svoga djelovanja od spašavanja čovjekove duše na cjelovito spašavanje i liječenje čovjekove duše.
Terapeutska teologija
Čini nam se stoga logičnim da su teolozi počeli ozbiljno istraživati može li postojati terapeutska teologija. E. Biser smatra da je pitanje terapeutske crte kršćanstva zapravo temeljno shvaćanje kršćanstva što se osobito izrazilo u diskusijama oko Drewermanna. Nakon Harnacka i Guardinija koji su bili u potrazi za biti kršćanstva, to pitanje dobiva novu zahtjevnost.
Kršćanstvo se razlikuje od budizma po tome što ono nije asketska, a od islama da nije zakonska, nego terapeutska i mistička religija. Isusova spasenjska svijest ne može se svesti samo pod pojam grijeha jer je on došao da ljude izbavi od slomljenosti pod životnim teretima ili od preteških životnih zadaća i da izvede ljude iz njihovih potisnutosti na rub života.
Nije on uzalud oko svoga stola sabirao ponižene i povrijeđene da im prema riječima Kierkegaarda kaže: Želim vam pomoći da odahnete. E. Biser smatra da u biti vjere stoji da ona može liječiti te da stoga teološka refleksija mora u biti postati terapeutska teologija.
Već je prije njega Kierkegaard postavio duhovnu dijagnozu čovjeka u svojim djelima "Pojam straha" (1844.) i u "Bolest na smrt" (1849.), ali i dao terapiju za tu dijagnozu. Strah o kojem govori Kierkegaard razlikuje se od bojazni koja je konkretna ugroženost, dok se u strahu radi o ništavilu. K. Jaspers taj strah naziva "užasnim pratiocem" suvremenog čovjeka.
U tom strahu, smatra Biser, čovjek biva svjestan svoje krhkosti odnosno kontingencije. Isus je upravo pozivao k sebi "umorne i opterećene" kako bi liječio egzistencijalne čovjekove bolesti. One naime čovjeka vode prema želji za razaranjem, u agresivnost, zlobu, što se sve skriva u pojmu grijeha. Tako se grijeh može antropološki razumjeti. U čemu se onda sastoji Isusova pomoć, pita se Biser. Ne toliko u iskupljenju, nego više u preobražaju čovjekove egzistencije.
Naime, svako čovjekovo krivo ponašanje i svaka agresivnost i grešnost potječu konačno od strašne mogućnosti da čovjek može otpasti od samoga sebe, da može odbiti prapoziv da prihvati samoga sebe. Stoga je Isusova središnja centralna spasenjska volja u tome da čovjeka izvuče iz tog otpada od samoga sebe i pomogne mu da dođe do svoga punog ostvarenja. Tko se podigne do toga da postane mirotvorac, da ljubi neprijatelje i spozna svoje Božje sinovstvo, taj se izdigao iz ugroženosti kojom prijete negativne sile bitka, ili čak kolektivna moć zla. To je neka vrsta liječenja iz temelja koja nema ništa s nekom energetskom ljubavlju, nego da Isus sve potlačene i tjeskobne poziva u slobodu kako bi mogli odahnuti.
E. Biser vidi smisao terapijske teologije u tome da "posreduje smisao u pustinji navodnog besmisla". U Isusu smrt dobiva smisao i kršćanstvo postaje instancija za prevladavanje straha. Isus je, naime, stvarnost i znak bezuvjetne Božje ljubavi. Biser to naziva "teoterapijom". Program terapijske teologije sažima on u jednoj rečenici ovako: "Trpljenje ima smisla." (usp. E. Biser, Nacrt terapijske teologije, u: Svesci - Communio 96(1999)73-75).
Zaključak
Iz svega možemo zaključiti da otkriće vjere u Boga ima svoju određenu pretpovijest i da je pripravljeno kako na filozofskom i psihološkom, tako i na prirodoznanstvenom, politološkom i teološkom istraživanju. Iza nas su vremena kada je bilo moderno biti ateist.
Prevladano je vrijeme liberalno-političkih i društvenih modela u kojima je ne samo vjera nego i vjernik bio privatna stvar i u kojima Crkva i Bog nisu smjeli imati mjesta. Prolazi i vrijeme romantičnih mitologija i novih religioznih pokreta. Religija više nije privatna stvar, a vjera u Boga postaje novi trend koji poput proljetnog daha daje nade za nove znanstvene i kulturne vizije.
Postalo je jasno da je vjera u Boga kao smisao čovjeka i stvorenja bitna i neophodna u svim čovjekovim djelatnostima jer čovjek uvijek djeluje kao cjelovito biće. Ateizam se pokazuje kao ideološka čovjekova odluka i zastranjenje, a ne razumna posljedica razvoja svijeta i znanosti. Sklad vjere i znanosti preduvjet je za daljnje humaniziranje svijeta i za svestranu terapiju čovjeka. Bog i vjera u njega postaje temeljnim zahtjevom suvremenog društva.
prof. dr. Tomislav Ivančić
26.04.2007. | 15:20 | 11 K | P | # | ^
Pozitivni aspekt trpljenja
Isus, postavši čovjekom, prihvatio je trpljenje i svojom smrću na Križu ga preobrazio, uzvisio ga, prikazujući ga svom nebeskom Ocu za spasenje svijeta. Trpljenje tako postade spasonosna žrtva i lijek za spasenje grješnog čovječanstva.
U Kršćanstvu trpljenje čini duše jakima, čisti ih i posvećuje. Patničkim iskušenjem jačaju se duše. Trpljenje ih izgrađuje, kao što turpija glača željezo. Trpljenje kuje, izgrađuje, kleše, reže i po trpljenju neke duše postižu jakost, ljepotu i nadnaravnu veličinu…
Trpljenje čisti i približuje Bogu. Trpljenje je raskrižje puteva, gdje Bog čeka izgubljene i zalutale duše, da im dade svjetlo vjere. Ni filozofi, ni znanstvenici, ni teolozi, ni propovjednici ne uspijevaju prema Bogu tako usmjeriti moleće poglede. Milton, pisac knjige Izgubljeni Raj, postavši slijep, zahvaljivao je odano Bogu na toj kušnji. Pisao je, ili bolje rečeno, pjevao je: U noći, koja me opkoljuje, svjetlo Božanske prisutnosti blista jačim sjajem. Bog me gleda s više ljubavi i nježnosti, jer ne mogu vidjeti ništa drugo, osim Njega. Napokon, poniznim prihvaćanjem trpljenja Ch. Baudelaire je našao vjeru otkrivajući ljubav Božju.
Budi blagoslovljen, moj Bože, koji daješ Trpljenje, kao divni lijek našim nečistoćama.
Zaključak:
Evo nas na kraju razmišljanja o ovom tajanstvenom problemu zla i trpljenja. Zaključak, koji se nameće, jest slijedeći: Ako se trpljenje želi razjasniti samim svjetlom razuma, problem ostaje nerješiv. Dovodi do fatalizma i do očaja. Ako ljudski razum prihvati trpljenje u svjetlu Božjem, u tom slučaju vidi se bez muke, da u nacrtu Božje Providnosti postoji uski odnos između ljudskih grijeha, očišćavajuće patnje i našeg vječnog određenja, posvećenja i spasenja.
Nekoć su ljudi dugo vremena tražili filozofski kamen, koji bi imao magičnu silu, da sve, što se njim dotakne, postane zlato. Tako su mislili. Nisu ga našli. Ali, Krist na Kalvariji učinio je bolje. Dao je svojim patnjama i svojoj smrti neizmjernu vrijednost. Valorizirao je i preobrazio naše patnje, koje prihvaćamo, da ih sjedinimo s Njegovima. Pogansko trpljenje uvijek bijaše neplodno. Traseas, umirući, ginući po naredbi cara Nerona, prolijevajući svoju krv po pijesku parka, u kojemu je filozofirao, učinio je jednu gestu, koja može biti zadivljujuća, ali ta krv bijaše bez otkupiteljske vrijednosti. Tako je i s bolesnicima, starcima i neizlječivima, koji u poganskom društvu ne vrijede, nego se smatraju kao mrtvi teret bez važnosti. Za društvo je teret nekoristan i težak i koji mora nestati što prije.
Ali, u Kršćanskom društvu nije tako. Ruža, koja raste na trnju, simbol je, znak je radosti, koju uživaju samo oni, koji se ne boje žrtvovati sami sebe i kojima patnja ne uzrokuje strah. Svaka berba plaća se žrtvom i oni, koji siju u suzama, skupljaju u radosti, i križ, po kojemu je radost došla u svijet, mijenja trpljenje u radost i smrt u život.
E.Autexier "Tajna Zla"
26.04.2007. | 09:20 | 5 K | P | # | ^
Patnja suotkupiteljica
Isus je došao među nas, da uništi zlo u njegovu korjenu. Želio je sam sići u bezdan, u ponor neprihvatljive bijede za čovjeka, dosegnuvši dubine zla i smrti. Jean Danielou reče: Sišao je tamo, gdje ne siđoše ni Buda, ni Sokrat, ni Marx, pa u tome On jedini donosi odgovor o tajni zla i o mogućnosti da ga pobijedi.
U jednoj francuskoj crkvi (Poitou á Chauvigny, prčs de Montmorillon) vidi se jedna fresko-slika, koja predstavlja Krista, kako nosi vrlo dug i vrlo težak Križ. Najprije se vidi poguren pod težinom tereta, koji Ga satire, jer je pod teretom svih grijeha svih naroda i svih pokoljenja. Ali, gle, iza Njega, korača velika povorka ljudi i žena, koji također, prihvativši u ruke taj teški Križ, pomažu Mu, kao nekoć Šimun iz Cyrene, nositi teški teret. Tu su po redu iz svih društvenih kategorija. Vide se Pape i biskupi, svećenici i monasi, bogataši i siromasi, starci i mladež i djeca… tako cjelokupno kršćanstvo, sjedinjeno s patničkim Isusom, učestvuje u spasenju svijeta. Ta fresko-slika izraz je zamisli jednostavne teološke teze, teološke tvrdnje, koja tvrdi da je kršćanin, kako mu samo ime kaže, drugi Krist. Krist je Glava mističkog Tajanstvenog Tijela u Božjem Gadu, a mi, po svom krštenju, postali smo članovi toga TIJELA! Krist jest Trs plodne loze, a mi smo grane, kojih je život usko povezan s Njegovim i čini nas Suotkupiteljima.
Sveti Augustin veli, da je svaka bol utemeljena na ljubavi. Želi time reći, da je kapacitet patnje proporcionalan sa snagom ljubavi. Dakle, među ljudima nikad ne bijaše ljubavi kao ljubav Djevice Marije prema svome Sinu Isusu. Sav njezin život za nju kao i za Nj, zbog nas, jest okrutno mučeništvo. Radi toga naslova Ona prva zaslužuje naslov Suotkupiteljice ljudskog roda. Starac Šimun proročki joj reče: Mač boli probost će ti dušu. Najveća žrtva za majku nije žrtva da umre, nego je žrtva gledajući kako umire njezino dijete. To ne znači prikazati svoj život Bogu, nego znači prikazati Bogu život svog djeteta. Na Kalvariji Krv Isusova i suze Njegove majke tekle su i miješale su se skupa za Otkupitelje ljudskog roda na način tako intiman, da zaslužuje, bez prolijevanja vlastite krvi, naslov Kraljice mučenika.
Na križnom putu na Kalvariju, Ona gleda svog predragog Sina, natovarena Križem, kako se mučno penje na brežuljak Kalvariju, slušajući vikanje mnoštva u mahnitosti i mržnji, glava mu je okrunjena trnjem, lice izranjeno i puno modrica, izudarano ćuškama i štapovima, grudi razderane groznim ranama od bičeva. Zatim, kad dođe čas, kad iz ljubavi za ljude Krist se predade, da Ga razapnu, Njegova Majka je prisutna blizu Njega. Ona gleda kako zločinci pribijaju na Križ čavlima Isusove ruke i noge, praveći velike rane i uzrokujući velike boli. Ona sluša Isusovo jadikovanje, koje sliči na zov u pomoć: Bože moj, zašto si me napustio? Ili one riječi: Žedan sam! Tada u groznici agonije, smrtne muke, traži vode, da ugasi žeđ. Zapravo je žedan za ljudskim dušama, za ljudskim spasenjem! Zatim slijedi njegova zadnja riječ, ujedno pobjednička i riječ užasa, kad svoim jakim glasom povika: Svršeno je! Moje poslanstvo je gotovo. Oče, u ruke Tvoje predajem dušu svoju! I saginjući polako svoju Glavu, izdahnuo je, a sve to tužna Majka stojeći uz Križ uspravna bez uzmicanja, tiha i jaka, sjedinjena sa svojim Sinom u osjećajima sažaljenja, sućuti i samilosti. Svaka druga majka bila bi dotučena, vikala bi, bila bi od groze pala u nesvijest ili bi bila zahvaćena stravom i mukom strašnom i groznom, da ne bi mogla podnijeti taj prizor, a da ne umre. Agara, iz St. Zavjeta, daje zadnji majčinski poljubac na čelo svom sinu Išmaelu, stavlja ga da spava u pustinji, i sa suzama u očima, odlazi od njega, govoreći: Ne mogu gledati smrti svog djeteta! Ali, Marija je jaka Žena, pa ustraje u muci Kristovoj i prisustvuje Njegovoj smrti… Isus, odbačen od svog naroda, izdan od jednoga od svojih učenika, ostavljen od svojih učenika, sam je na Kalvariji, da prikaže svoju jedinu krvnu Misu, Žrtvu svoga života, da spasi svijet, Njegova Majka je prisutna, da učestvuje i predstavlja grješno čovječanstvo. Paul Claudel veli: Sunce se sakrilo, pomrčalo, zastor hramski se razderao od vrha do dna, ništa nije moglo saviti, pobijediti majku Božju. Ostat će do kraja uz svoga Sina, ne da pokuša spasiti Ga, kao što čine druge majke, nego da se s Njim sjedini u Njegovoj Žrtvi tako da mi grješnici budemo spašeni, sjedinjujući se tako u svojoj osobi što bijaše najveće: najveći stupanj boli i patnje i uzvišenost prihvaćanja.
E.Autexier "Tajna Zla"
26.04.2007. | 05:50 | 0 K | P | # | ^
Kad nevini plaćaju za krivce
Ali, još se govori, zašto Bog dopušta tako često uspjehe onih, koji se zovu zli, dok su pravednici obasuti i udareni kušnjama i nevoljama? Prigovor je samo prividan. Nije moguće shvatiti, da svijet bude kažnjen istog časa kad učini zlo, a krepost nagraditi isto tako. Zli bi nesmiljeno doživljavali, da njihova zla budu kažnjena odmah nakon zlih čina, a dobri bi bivali stalno nagrađivani. Crkveni svod ne bi se srušio na vjernike u molitvi, vlakovi s hodočasnicima ne bi skliznuli s tračnica… Kratko rečeno, oni, koje nazivlju nevinima, pravednima, pobožnima, uživali bi stalno sreću, ne bi nikad bivali bolesni, pa ne bi, prema tome, ni umirali! Ali dosta je samo malo razmisliti da se vidi, da su to samo djetinjasti snovi. Tada ne bi bilo pravih kršćana. Bogu bi služili ljudi iz čistog interesa, a ne iz ljubavi. Mnoštvo bi napunjalo crkve, ne da slavi Boga i da sebe posveti, nego da se domogne uspjeha i blagostanja. Tu bi bila smrt slobode i kreposti, tj. smrt svega što čini čovjeka velikim i zaslužnim. Bog tako ne radi i neće raditi. Tako ne postupa i tako neće postupati. U svojoj neizmjernoj mudrosti, On sudi da je razumnije i bolje da Njegovo sunce svijetli nad zlima kao i nad dobrima. On čeka da se grješnici obraćaju, jer je strpljiv i jer je vječan. Religija nije jamstvo za prosperitet za sadašnji život ovdje na zemlji, nego je svjetlo za duše i snaga, da nam pomogne činiti dobro. Bog nam je obećao dvije stvari: Kraljevstvo milosti ovdje na zemlji i svoje Kraljevstvo slave u vječnosti. Pita se, zašto nevini plaćaju za grješne? Odgovor dolazi sam od sebe: jer grješno čovječanstvo, opterećeno neizmjernim dugom prema Božjoj pravdi, treba da ima nadoknadu između zločina jednih i pokore drugih. Dakle, samo žrtva pravednih, sjedinjena sa žrtvom Kristovom, vrijedna je pred Bogom, jer tajna grijeha i tajna otkupljenja zove se i jedno i drugo. Zove se tajnom.
Tako u njemu i po njemu postaje normalno, da pravednici plaćaju za grješnike, nepravednike, kao što je normalno da bogati plaćaju za siromašne.
Još se govori, prigodom smrti male djece, koja su u biti nevine žrtve: Zašto Bog kosi prerano tako nježne cvjetove i tako bogate nade? Smrt djeteta!… Može li biti za jednu majku okrutnijeg razočaranja kao što je promatranje umiranja njezina djeteta? Što na to odgovoriti? Ljudski govoreći, za to nema valjana odgovora… Nitko u svijetu ne može dati rješenje zagonetke, jer mi smo tu u srcu tajne trpljenja. Ipak, u Sv. Pismu nalazi se najbolji odgovor. Zašto smrt male djece? Sveto Pismo kaže, da je to zbog straha, da njihova ljepota ne potamni u dodiru svijeta, koji živi zaboravljajući i prezirući Boga… a možda i zato što Božanski Vrtlar otkida najljepše cvjetove, da bi njima ukrasio svoj Raj. Crkva ne moli za malu krštenu djecu, kad umru, nego zahvaljuje Bogu, koji im je otvorio Nebo, koji Ga odtad u nebu slave. Crkva tom prigidom moli za roditelje, koji doživješe tešku muku, gledajući kako ode na drugi svijet njihovo dijete, Crkva briše njihove suze, podsjećajući ih, da odsad u Nebu imaju anđela zaštitnika, svoje dijete! Pokornik-obraćenik Charles de Foucauld je 16. veljače 1900. pisao svojoj sestri, koja je izgubila jedno od svoje djece i rekao joj u pismu: Teška mi je pomisao na Tvoju veliku kušnju. Ali, ja Ti priznajem također, da se veoma divim na pomisao, da si već postala majka jednog Sveca. Kolike časti za Tvoju obitelj i za Te imati u Nebu takvog zaštitnika! Završimo ovo poglavlje s istinitim događajem, a zbio se u isto vrijeme: Jedno dijete teško bolesno bijaše blizu smrti. Da ga mogu spasiti od smrti, roditelji se dadoše na mnoge žrtve, koje postigoše uspjeh prema mišljenju roditelja. Dijete se domože normalnog zdravlja i nakon 20 godina bijaše pozvano u vojničku službu, ali tijekom Prvog svjetskog rata (1914-1918), postade dezerter i izdajica svoje Domovine, izgubi čast i poštenje kao izdajnik Domovine i ustrijelio se! Zar ne bi bilo bolje za nj i njegovu obitelj, da je umro prije 20 godina? Prepustimo Jedinoj i nepogrešivoj Božjoj Mudrosti brigu da da odgovor na tu tajnu!…
E.Autexier "Tajna Zla"
26.04.2007. | 05:49 | 0 K | P | # | ^
Gdje je izvor zla?
Od rođenja u borbi sa svakojakim bijedama, čovjek stalno jadikuje i tuži se, baca krivicu čak na samoga Boga. Govori se, kako Bog može dopustiti trpljenje? Kao naš Otac nebeski, koga zovemo Dobrim Bogom, kako On može ostati indiferentan pred tolikim zlima, koja muče čovječanstvo?… U svojoj Molitvi bezbožnika-ateiste, pjesnik Richepin, prenosi tužbu u ove riječi:
Kako me možeš gledati, kako klečim na kamenu s rukama uzdignutim k Tebi, gušeći se u jecaijim, a da se ne pojavi ni jedna suza na Tvojim očima, nisam li ja Tvoje dijete?
Jadni čovjek, koji se usuđuje Boga zvati na odgovornost, Boga, koji je čovjeka pozvao na život iz ništavila, te postupati s njim kao sa sebi jednakim? Kad njegovo oko nije u stanju držati svoj pogled, uperen u sunce, kako će moći prodrijeti njegov duh u dubine nestvorene Mudrosti?… ne bi li bolje bilo pasti na koljena, razmišljati i moliti Boga da mu pomogne vidjeti dio njegove odogovornosti za kušnje i nevolje zemaljskog života!… Jer zlo, koje uzrokuje trpljenje i patnje, jest tajna više nego problem, i bit će uzalud željeti naći rješenje u toj tajni kao da se radilo o nekoj jednadžbi ili kakvom poučku, teoremu. Jedino u svjetlu Božjem to je moguće postići.
Zlo ne dolazi od Boga. Savršeno biće ne može htjeti ništa drugo nego dobro, jer je samo Vrhovno Dobro, najviše dobro! Bog ima sažaljenja prema onima, koji trpe. On preklinje ratove. Kad je Bog stvorio svijet, svuda je ostavio znak dobrote. Svojom svemoćnom Riječju stvorio je zemlju, koja bijaše raj zemaljski, u kojemu ne bijaše ni trpljenja, ni bolesti, ni smrti. U tom Raju čovjek bijaše kao Kralj, kojemu sve bijaše podložno, i svuda je vladao red, harmonija i mir. U svom značajnom djelu Onaj, koji je vjerovao u svoje oči i u svoje ruke, Jacques Lebreton, pišući na način poput Ch. Peguy-a, prikazuje kako sam Bog iznosi tajnu zla i boli: Veli Bog, pazi, jesi li pametan, ja nisam stvorio zlo. Gdje si vidio, da sam ja stvorio zlo? Ja ne mogu stvoriti zlo. Ali ako sam želio, da Me ljudi ljube, trebalo je da imaju mogućnost ne voljete Me. Odatle zlo!… Nisam Ja stvorio zlo, nego je trebalo da dadem mogućnost, da zlo postane. Zlo je protivno od Mene, zlo je odsutnost Mene, odsutnost Boga.
E.Autexier "Tajna Zla"
26.04.2007. | 05:48 | 2 K | P | # | ^
Zlo i čovjekova sloboda
Stvoreni svijet djelo je nesavršeno, ograničeno u kojem nužno postoji i trpljenje. Kad bi stvoreni svijet bio savršen, bio bi Bog, što je besmislica, koju podržavaju panteisti. Zlo u sebi velika je tajna zbog svog negativnog aspekta, koji ga čini neshvatljivim. Ontološki, zlo je privacija života. Odvojivši se od Boga, koji je u svojoj biti život, čovjek se sam lišava života. zatvara se u jednu vrstu tamnice, tamnice smrti, ne samo u paklu na onom svijetu, nego već i ovdje na zemlji.
Zlo i trpljenje djeca su grijeha, posljedica su grijeha. Grijeh je došao na svijet ne voljom Božjom, nego voljom čovjekovom. Grijehom se tumači tajna zla i tajna trpljenja. Ako ne potpuno, sigurno djelomično. Stvorivši Bog čovjeka, želio je s njim postupati plemenito. Dao mu je plemenit dar, koji se zove sloboda. Čovjek je od svih vidljivih stvorenja slobodan, tj. odogovoran za svoje čine. Bog nam je mogao dati narav nepogrešivu, nužno prisiljenu da čini Dobro, ali tko tu ne vidi, da bi takva narav bila neslobodna, bila bi kao stroj, čovjek ne bi imao ni veličine ni dostojanstva. Ne bi bio u stanju da nastoji bilo bilo što svjesno učiniti, ne bi napredovao, ne bi mogao kreposno živjeti. Zato je sloboda u isto vrijeme naše najdragocjenije dobro i sredstvo, koje može čovjeka učiniti herojem ili svecem, ali i pokvarenjakom i zločincem. Odakle dolazi zlo?… Iz zle upotrebe slobode. Kad god čovjek bilo čim prezire neizmjernu Mudrost Božju, slijedi drugi put nastojeći bez Boga graditi grad snova ili jednostavno građevinu svog individualnog života. Dakle, svaki se grijeh plaća. Kad se god krše ustanovljeni zakoni od Boga, bilo to prirodni ili natprirodni zakoni, fizički ili moralni, duhovni, okreću se protiv onoga, koji ih prezire, ranjavaju ga ili čak ubijaju ga. Čovjek je slobodan baciti se pod vlak, koji prolazi ili da to ne učini, ali ako učini, bit će nesmiljeno smrvljen, zgnječen. U moralnoj domeni, na moralnom polju je isto tako. Čovjek je slobodan zloupotrijebiti skupocjenu stvar, da se oda opačini, razvratu, neumjerenosti, alkoholizmu… ili ne. Ali, ako se oda, stići će ga posljedice, koje će morati snositi ranije ili kasnije, koje će nanijeti štetu i njegovim potomcima, koji će biti nevine žrtve. Postavimo se sada na orbitu religijskog plana, gdje se točno nalazi ključ zagonetke zla i trpljenja, čovjek je slobodan ne imati religiju, ignorirati Boga i kršiti Božje zakone, zakone Božje ljubavi, ali ako to čini, lišava se najvećeg od svih dobara! Tijekom života čovjek kao i društvo dobiva i žanje, što je bio posijao, i naša privatna ili javna zla, od kojih je rat jedno od najgroznijih, posljedica su naših zabluda i naših grijeha. Tražite Kraljevstvo Božje i Njegovu Pravdu, reče Krist, i ostalo će vam se dodati! I protivno je istina: Rušite Božje Kraljevstvo i ostalo ćete izgubiti… Bit ćete uzročnici, stvoritelji trpljenja.
E.Autexier "Tajna Zla"
26.04.2007. | 05:48 | 0 K | P | # | ^
Sotonina opakost i zloba
Svaki kršćanin treba znati, da je Sotona neprijatelj broj 1, neprijatelj Boga i svih onih (anđela i ljudi), koji žele ostati vjerni Bogu. Postao je opak, izopačen, pokvaren i tako postao za sve vrlo velika opasnost, od koje se treba stalno čuvati. On je otac laži i pobune. On je slika oholosti, mržnje, razvratnosti, pohote, bludnosti, on je uzročnik svih naših patnja i zala, on je zaveo naše praroditelje na neposlušnost, začetnik je zla među ljudima, zla grijeha i po grijehu. Trpljenje i smrt najveća je čovjekova kušnja.
Međutim, Sotonina moć nije neograničena. Svaki dan bezbrojno mnoštvo Svetaca postiže pobjedu nad njegovim napadajima i pokvari njegove namjere, nacrte i odbaci njegove zamke. Prvi put bijaše pobijeđen od sv. Mihaela Arkanđela, zatim od Kristove Majke Marije, bez grijeha začete, a snagu njegovu posebno ograniči muka, smrt i uskrsnuće Isusa Krista, Sina Božjega, koji stalno ruši njegovo sotonsko kraljevstvo.
Sotona ili demon, đavao jest Lucifer, pali anđeo, kojega Isus Krist nazivlje Moć tame, jer mu je uloga, da stalno u dušama uništava sliku i svjetlo Božje. Prorok Izaija veli: Kako pade s neba Svjetlonošo, sine Zore? Kako li si oboren na zemlju, ti, vladaru naroda? U svom si srcu govorio: Uspet ću se na nebesa, povrh zvijezda Božjih, prijesto ću sebi dići. Na zbornoj ću stolovati gori na krajnjem sjeveru. Uzaći su u visine oblačine, bit ću jednak Višnjemu. A sruši se u Podzemlje, u dubine provalije! (Iz 14,12-15).
Ovog palog anđela pisac Apokalipse (Otkrivenja) nazivlje i Zvijer. Dakle, taj zbačeni anđeo u isto vrijeme ima sposobnost i himbenost, neiskrenost. U stanju je prikazati se anđelom svjetla, kako bi bolje oborio svoje žrtve. Njegova je logika jednostavna. Da upropasti ljude, treba ih uvjeriti da nema ni Neba, ni Pakla. Ako nema ni Neba, ni Pakla, nema ni grijeha, nema ni suca. Ako nema suca, ni suda, nema ni Dobra ni Zla… nema ništa i čovjeku ne ostaje ništa nego život životinje, život životinjski, život civilizirane životinje, koja je opasnija nego obične, prirodne životinje. Sotona, preoblikovan u anđela svjetla, predstavlja se čovjekoljubivim, zauzetim za dobro čovječanstva. On govori o miru i prosperitetu, o bogatstvu, o izobilju, ukratko: o zemaljskom raju. Uvijek isti refren, uvijek ista pjesma: Bit ćete kao Bog!… On ne govori o toleranciji… On želi duhove razumne, pametne, darežljive, slobodne, napredne, koji su vješti, tolerantni, jednako prihvaćaju zlo i dobro, opačine i kreposti, zablude i istine, a to je prava nakaza! Neki vjernici se zacrvene, kad im se rekne da nisu širokogrudni, razumljivi, slobodni… Sotona hvali znanost, ali ne onu, koja će ljude učiniti sretnima i boljima, nego hvali proizvodnju oružja što smrtonosnijega. Nije moguće pomisliti na Sotonu, kad se govori o uzroku ratova i bezbrojnih zala, koja uzrokuju ti ratovi. Ako govori o Isusu Kristu koji sljedbenik Sotone, liberalac, govori kao o najvećem i najmudrijem, ali će se čuvati priznati istinu, te reći da je Krist Bog… Ako govori o religiji, govorit će ne o pravoj, nego o takvoj, koja ima među ljudima stvoriti religiju bratstva, bez očinstva Božjega! Kao da možemo biti prava braća, a da nemamo Boga za Oca!
Tako malo po malo, a da i ne opaze, mnogi kršćani izgubili su smisao grijeha i dopustili su, da se u njima ugasi svjetlo vjere, nevinost srca. Kako su došli do toga? Lako je to razjasniti! Mjesto da budu hrabri i budni, kako treba, u borbi za kršćanski život, malo po malo, zbog kukavičluka, zbog strašivosti, zbog mlitavosti i lijenosti, popuštali su svaki dan sve više i napokon su ostavili Boga, kako bi se predali demonu, koji ih navodi na lakomost, pohotu, pohlepu i na svako zlo. Sve malo pomalo, dok ih ne zaslijepi i ne zamrači im duhovne oči.
Sotonin grad ne zemlji lako je prepoznati, jer to je grad zla. Njegovi su učenici lašci, oholice, strašivice, kukavice, podlaci, bezočnici… Njihove su filozofije negativne, krive, filozofije, koje šire zablude, neplodne su u bilo kakvom dobru, a plodne su u svakom zlu. Njihove su izmišljotine smiješne i razvratne, koje šire pokvarenost. Njihovi su običaji sramotni, njihova književnost i dramatska su im djela nečista. Njihove kreposti su iskrivljene. Njihovi napadaji protiv Boga glupi.
Krist reče, da nitko ne može služiti dvojici gospodara. Koji nije sa mnom, reče Krist, taj je protiv mene! Bdijte i molite, da ne padnete u napast, govorio je. Savjetovao je sve, da kreposni život treba pretpostaviti uživanju grješničkom. Još reče: Tko vrši volju Oca moga, koji je na nebesima, taj će ući u Kraljevstvo Nebesko.
E.Autexier "Tajna Zla"
26.04.2007. | 05:47 | 0 K | P | # | ^
Čovjek i tajna zla - trpljenje u životu čovjeka
U svim vremenskim razdobljima i u svim zemljama ljudi su svuda sukobljeni s tajnom zla i trpljenja. Što se tiče trpljenja, neosporna je činjenica, da je trpljenje povezano s našim životom od kolijevke, pa do groba i to nerazdvojivo. Zemlja je morala biti Raj, a postala je, kako se izražava marijansko Bogoslužje, dolina suza.
Zlo, od kojega trpimo, dolazi iz različitih izvora, od kojih su neki neovisni od ljudske volje. Na primjer, događa se, da prirodni zakoni proizvode nepoželjne i vrlo zle efekte, koji su prave katastrofe; preobilne kiše uzrokuju poplave, koje učine velike nesreće. Sunce, žestoko i vatreno, sprži zemlju. Grad ili tuča uništi žetvu i berbu. Cikloni, vrtložni vihori, uništavaju sve, kuda prohujaju. Vulkani ili potresi sravne sa zemljom cijele gradove i sela s njihovim stanovnicima. Uostalom, tko bi mogao napraviti točnu sliku, tko bi mogao točno prikazati fizičke patnje?… Čovjek, rođen od žene, rečeno je u Jobovoj knjizi, živi kratko i pun je bijede… Bijede bolesti, bijede starosti sa svojim nevoljama i nemoćima, bijede smrti. Pomislimo na naše moderne bolnice, u kojima trpe mnogi bolesnici, često bez nade u ozdravljenje. Pomislimo na klinike, u kojima se vrše operacije, reže živo tijelo. Spomenimo se naše djece, koja se rađaju osakaćena, hendikepirana na tijelu i zaostala u duhu, često krivnjom roditelja. Pomislimo na patnje osoba s tuberkulozom, osoba kanceroznih, gubavih, kojih je tijelo izjedeno i odurno u očekivanju smrti… Patnje obitelji, koje su u velikom broju pod šatorima bez ikakve higijene, i gdje vlada nemoral, s velikom brigom za svagdašnji kruh. Koliko obitelji ima, što trpe hladnoću zime ili ih muči ljetna vatra i sparina u njihovim mansardama bez dostatne pomoći i katkad bez nade.
K tome dodajemo još moralne, duševne patnje, često još groznije. Te muke i tjeskobe muče i lome jadna ljudska srca. Tu su patnje roditelja, koji plaču nad mrtvačkim lijesom, u kojem je zakovano tijelo njihova djeteta. Tu su patnje siročadi, koja neće nikad upoznati slatki majčinski poljubac. Tu je i patnja duša, koje su u stanju duhovne gladi. Nemaju ni jasnoće u vjeri ni nade u Bogu, nakon što su iskusile, da su porušeni svi njihovi snovi, pa se nalaze poput siromašne barke, napuštene nasred oceana, daleko od obale. Napokon, od izvornog grijeha, treba reći također, da je zlo u srcu čovjeka, koji nosi sa sobom, rađajući se, zle klice težnje, koju zovemo mane, urođene mane, kao što su oholost, nečistoća, sebičnost, mržnja, itd. Odatle dolaze zločini i ratovi s bezbrojnim zlima, koja u svim vremenskim razdobljima poharaše, pustošiše i uništiše svijet. Uništiše toliko nevinih žrtava od mučeništva Abela Pravednog, koji bijaše žrtva bratove zavisti, pa sve do naših dana. Takva je sveopća povijest ljudskog roda, koja je u svim razdobljima obilježena tragovima krvi i patnje, od kojih 20. stoljeće ne bijaše manje tužno.
Tako, bilo da se radi o bogatašu ili siromahu, učenjaku ili neznalici, mladiću s cvjetnim zdravljem ili o stracu, nagnutu prema grobu, svi smo mi žigosani patnjom i ranije ili kasnije, ako već nismo bit ćemo poniženi i pobijeđeni patnjama. Nemoguće je patnjama izbjeći, jer su svuda, u bezbrojnim oblicima i vrstama. P. Simon veli: Trpljenje se rađa na radu, ali pojavi se i kod samog uživanja i zabave. Dolazi prije dužnosti, prati krepost, pojavljuje se nakon grijeha i razvratnosti. Pojavi se uz ljubav, sklizne u prijateljstvo, poveća mržnju… Ukratko, život bez patnje ne postoji.
U ovakvim uvjetima, u borbi s takvim neprijateljem, ne bi li ljudi 20. stoljeća mogli pobijediti sredstvima modernog progresa? To bijaše milenijski san svih generacija, ali do danas malo se od te borbe ostvarilo i ne može se reći, da su ljudi naših dana manje jadni nego oni, koji su živjeli prije tisuće godina. Ne možemo nijekati bezbrojna dobročinstva modernog znanstvenog progresa. Mnogi su bolni slučajevi nestali, ali po njima se pojaviše druge i gore nevolje. Pomišljati, da se može ukloniti trpljenje iz našeg života, znači zabavljati se tlapnjama! Trpljenje se povezuje uz nas kao naša sjena. Bez ičega rođeni, borimo se mučno, da pribavimo svagdanji kruh, da pribavimo odjeću, da napravimo krov nad glavom! Borimo se protiv bolesti, protiv smrti, ali u toj nejednakoj borbi, čovjek ostaje uvijek pobijeđen.
E.Autexier "Tajna Zla"
26.04.2007. | 05:47 | 0 K | P | # | ^
Demonska, sotonska opsjednuća
Sotona nije mit, nije bajka, nije izmišljotina. Njegovo postojanje povezano je s Utjelovljenjem Riječi Božje i s Otkupljenjem i s ponašanjem Gospodina Našega Isusa Krista s obzirom na njega. Sve to ne dopušta apsolutno sumnjati u postojanje Sotone. Ipak, osobito u naše vrijeme, neki specijalisti psihoanalize drže, da je vjerovanje u opstojnost demona, obično, čisto praznovjerje. Na primjer, oni ne dopuštaju, da bi moglo biti osoba, opsjednutih od demona. Oni tvrde, da nema opsjednutih od sotone, nego samo bolesnika koji su pomućeni, umobolni, živčanih bolesnika, padavičara, itd…, koje treba njegovati i liječiti. Nitko to ne poriče da ima takvih vrsta bolesnika. Ali ako ima mentalnih bolesnika, koji su ovisni o psihoanalizi, ima i demonskih opsjednuća, opsjednutih osoba od Sotone, nad kojima psihoanaliza kao takva nema nikakve moći ni kompetencije, ni nadležnosti. Evanđelje nam donosi nekoliko slučajeva opsjednutih od Sotone, iz kojih je Isus, služeći se svojom Božanskom snagom, izgonio demone i oslobađao one, koji su bili mučeni nečistim duhovima. I kad se služio svojom Božanskom moći i snagom, tjerajući zloduha iz nesretnih žrtava, demoni su sami govorili kroz usta opsjednutih o Isusovoj Božanskoj sili.
Sveti Luka u svom Evanđelju piše: Bio je u sinagogi u Kafarnaumu, čovjek, koji imađaše nečistoga duha, đavla. Bijaše opsjednut od demona. Vidjevši kako Isus ulazi u sinagogu, stane glasno vikati: isuse Nazarećanine, što Ti imaš s nama? Došao si, da nas uništiš! Znam ja, da si Ti Svetac Božji. Isus mu zaprijeti i reče: Umukni i iziđi iz njega. Nakon toga đavao obori čovjeka u sredinu i iziđe iz njega i ništa mu zla ne učini. Izišao je vičući i kričeći. I nastade opće zaprepaštenje, te su se među sobom razgovarali ljudi: Kakve li riječi! Vlašću i silom zapovijedi nečistim duhobima, te izlaze. I glas se o Njemu širio po svim okolnim mjestima… Uvečer istog dana, veli Evanđelje, svi, koji su imali bolesnike od raznih bolesti, dovodili su ih k Njemu, i On ih je liječio… Iz mnogih su izlazili zli duhovi, vičući: Ti si Sin Božji! On im je prijetio i nije im dopuštao da to govore i tjerao ih je. Iz toga se vidi jasno, kako Evanđelje razlikuje obične bolesnike od osoba opsjednutih od zlih duhova, nad kojima ima vlast jedino Bog i Njegovi predstavnici egzorcisti, izgonitelji zlih duhova. Opsjednute osobe nisu luđaci. Takve osobe često pokazuju znakove posebne snage i nadnaravnog znanja. One znaju tko je Isus i da je pred njima, one dršću, tresu se, mole i zaklinju tužno da ih ne tjera… Opsjednutog iz Geraze nitko nije mogao ukrotiti. Više puta su ga vezali okovima i lancima, ali on je pokidao te okove i lance iskidao u komade. Videći kako se Isus primiče k njemu, urlao je vičući i govoreći: Što Ti imaš sa mnom, Isuse, Sine Boga Svevišnjega? Zaklinjem Te Bogom, ne muči me! Jer Isus mu bijaše rekao: Iziđi iz ovog čovjeka, duše nečisti! Isus ga na to upita: Kako ti je ime? Odgovori mu: Legija mi je ime! Ima nas mnogo! I uporno zaklinjaše Isusa, da ih ne tjera iz onog kraja. Ali Isus oslobodi jadnika i on se vrati svojoj kući razglašujući dobročinstvo, koje mu učini Isus, a svi su se divili (Vidi Mk 5,1-118).
Od najstarijih vremena, a posebno u Isusovo vrijeme, bijaše mnogo opsjednutih osoba od zlih duhova. Ima takvih i u naše vrijeme… Nejčešće to su bijesni napadači, koje Sotona šalje, da napadaju neke osobe, posebno svete duše, svece, kako bi ih obeshrabrio i odvratio od njihova ideala svetosti. Tko čita život sv. Župnika Arškoga, vidjet će kako tijekom mnogih godina i skoro svake noći pokazuje zli duh, da je u njegovoj blizini. Tek što bi sv. Župnik zaspao, zli duh bi ga probudio svojim paklenskim krikovima, povicima, lupatanjem po vratima župskog stana. Rogonja, kako ga je nazivao Svetac Božji, prevrtao je stolice po sobi, lupao po namještaju, kričao užasno, vičući: Vianney, Vianney, još nisi umro, ali imat ću te… Izgovarao je uvrede i psovao, trgao je zastore njegove postelje i vukao slamnjaču… Ali znakom Križa Sveti Župnik tjerao je zloduha. Sve ovo iznosili su brojni svjedoci, koji bijahu kao čuvari ispočetka u svečevoj kući, a ti su svjedoci vjerodostojni ljudi.
Slavni kroničar iz 11. stoljeća, Raoul Claber, pripovijeda, kako je jedne noći u samostanu sv. Leger-a, nešto prije jutra, imao viđenje Sotone. On piše: Vidim pred mojim krevetom malu grdobu, crnu neman ljudskog oblika. Imađaše, koliko sam mogao raspoznati, tanak vrat, lice mršavo, oči vrlo crne, čelo usko i naborano, smežurano, nos splošten, usta ogromna, usne nabrekle, brada kao u jarca, uši ravne, kosa nakostrešena, u neredu, zubi kao u psa, stražnji dio glave šiljat, prsi i leđa grbava, odijelo prljavo. Izgledao je uzrujan, tresao se, žestio se vrlo bijesno. Zgrabio je drvo s kreveta, drmajući krevet snažno, škripajući zubima, opetovno govoreći: Nećeš dugo ovdje ostati! … Ljudi Srednjeg vijeka bili su poučljiviji od naših mudraca o smislu ljudskog života. O Sotoni su imali spoznaje, kakve donosi Biblija… Današnje neznanje na laku ruku tvrdi da je Sotona legendarna osoba, izmišljotina. To i želi Sotona. Ne želi se otvoreno pokazivati i predstaviti.
Kad se u nekoj obitelji rodi dijete, Crkva traži od kršćanskih roditelja, da nastoje dijete donijeti u crkvu, na krštenje. Zašto? Jer je to dijete, zbog izvornog grijeha, pod utjecajem Sotone i samo krštenje može ga otrgnuti od tog ropstva, da postane član Tajanstvenog Tijela Isusa Krista, posvojeno dijete Božje i baštinik Neba.
Obred krštenja jasno pokazuje stvarnost:
Odričeš li se Sotone? - Odričem! - I svih njegovih djela? - Odričem. - I svega njegova sjaja? - Odričem!… Sad je dijete na putu da primi krštenje, po kojemu će ući u veliku obitelj Božju i postat će dionik Božanskog života. Kad odraste, u 12. godini, obnovit će svoje obećanje. U Uskrsnoj Vigiliji, na Uskrsnom Bdijenju svake godine obnavlja se Ispovijest vjere i odreknuće Sotonine vlasti.
E.Autexier "Tajna Zla"
26.04.2007. | 05:46 | 0 K | P | # | ^
Sotona i Kristova smrt
Kršćanska drama, kažemo drama svijeta, počela je s padom Adama i Eve i nastavit će se neprestano do svršetka svijeta. Svuda i uvijek Sotona igra kolo, ali većina ljudi ne vidi ga i ne čuva se od njega, ne bježi od njega. Prva neiskrenost, himbenost, podmuklost napasnika u tome je, da se prikrije, kamuflira, da pridobije povjerenje, čekajući priliku, da zavede ljude, da mu se klanjaju. Da se upoznaju njegovi lopovluci i njegova zavođenja, potrebno je pročitati što o njemu govori Sv. Pismo Starog i Novog Zavjeta, te povijest Crkve od početka do naših dana. Može se iz toga lako vidjeti, da sve pokvarene i zavodljive inicijative dolaze od njega. Ali Sotona nije Bog i ako je istina, prema poslovici, da on vodi kolo, istina je i to, da svi njegovi pothvati uvijek svršavaju u neredu i napokon se okreću protiv njega. Prividnim pobjedama, koje su obično kratka vijeka, slijede neuspjesi i katastrofe, koje karakteriziraju grad zla, kojemu je on podstrekač i vođa.
Sotona je začetnik, inspirator zločina sve od početka Kaina do naših dana. Nakon ubojstva Abela, nevinog i čistog, povijesti potopa, te prevednog Josipa, kojega prodaše vlastita braća, kako će kasnije biti i sa samim Isusom Kristom, evo kako sveci i hrabri proroci demaskiraše, otkriše neprijatelja ljudskog roda skrivena u Zlatnom Teletu i u svim vrstama lažnih bogova… zlatnih ili srebrenih idola, koji imaju usta, a ne govore, imaju oči, a ne vide, imaju uši, a ne čuju. Zatim u knjizi Jobovoj vidimo, ovaj put s Božjim pripuštanjem, vidimo dramu trpljenja, kojoj je žrtva sveti čovjek Job. Ipak, u toj nadljudskoj borbi, u kojoj se radi o problemu trpljenja Pravednika, pobjedu će iznijeti Božji čovjek. Odakle potječe druga poslovica, koja glasi: Đavao nosi kamen, ali njegova je zlobna i opaka moć ograničena. Jobova pobjeda jest primjer pobjeda, koje čovjek može izvojevati nad zlom Sotone, ako se sam potpuno poveže sa Svevišnjim i stavi se pod zaštitu svog Stvoritelja i Otkupitelja.
U padu Adama i Eve, ulogu je odigrao napasnik, ali on nije postigao odlučnu pobjedu. Njegovi postupci, kako smo vidjeli, opetovali su se tijekom vjekova, kako bi se u svijetu raširile zlokobne perverznosti, izopačenosti, razvrati svake vrste. Ali, bez sumnje, u životu i smrti Isusa Krista neprijatelj ljudskog roda postigao je najveći stupanj nemoćne mržnje i u tome je tragična veličina kršćanske drame. Bogoubojica, koji bijaše čovjekoubojica od početka, ne mogaše poželjeti većeg zločina nego podići Početnika Života na Križ, na kome je umro. Bijaše zadovoljan, ako u stanju osude može imati zadovoljstvo, kad je vidio Spasitelja ljudi izdana i prodana svojim suradnicima i po njima ponižena do poraza!… Međutim, kao i u Zemaljskom raju, njegova pobjeda bijaše samo prividna i morala se obrnuti protiv njega. Smrt Krista raspetoga, najveća pobjeda Sotonine mržnje, bijaše i znak, bijaše signal njegova poraza i kraja njegova carstva, njegove moći i vlasti. Tako je danas i tako će biti i sutra i uvijek za Božje neprijatelje, koji, opojeni ohološću i samostalnošću, ne vide spas ni u čemu, osim u pobjedi tehnike i lažne znanosti i proglašavaju se bogovima namjesto Boga. Na kraju, ta lažna znanost okreće se protiv čovjeka, koji uzmiče zastrašen pred strašnim prizorom, koji je sam sebi pripremio.
E.Autexier "Tajna Zla"
26.04.2007. | 05:45 | 0 K | P | # | ^
Sotona ili grad zla
U Bibiji, gdje se govori o padu čovjeka, vidi se od početka da se Sotona pokazuje po psihološkim dubinama sa svojom perverzijom kao negator, poricatelj, lažac i ubojica, neprijatelj Boga i čovjeka. Pred duhom žene lažno je pokazivao svjetlo i pobuđivao bezumni san, što ga je sam imao i koji mu je bio uzrokom propasti: Bit ćete kao Bogovi!… Rekao je: Bog dobro znade, da čim pojedete taj plod, da ćete postati kao sam Bog, spoznajući dobro i zlo! Takav bijaše prvi sofizam, prva laž, krivotvorstvo napasnika, kome je Eva povjerovala kao što mu se povjeravaju buduće generacije 20. stoljeća i buduće. Prema njemu, prema Sotoni, da se postane svjetlo i istina, treba se angažirati, zauzeti se za tamna djela i paktizirati sa zabludom. Da se upozna život, treba početi uništavati ga i čak ubiti ga u njegovu zametku!… Ali nije teško uvidjeti, posebno u našim danima, da kad se prihvate takvi sofizmi i takve laži, ranije ili kasnije će se opaziti, često vrlo kasno, da se radilo o prevari, o strašnoj prevari.
Dakle, da bismo izbjegli tako teškoj zabludi, koju je Krist razotkrio i demaskirao, razgoličio Sotonu, sa svom snagom svog Božanskog autoriteta, kad reče svojim vlastitim neprijateljima: Vama je otac đavao i hoće vam se vršiti prohtjeve oca svoga. On bijaše čovjekoubica od početka i ne bijaše u istini, jer u njemu nema istine: kad govori laž, od svoga govori, jer je lažac i otac laži (Iv 8,44). Ubojica od početka!… Krist je znao što je govorio i nije nas prevario. Sotona je prouzrokovao smrt ljudi u povijesti što na zemlji ima grozne pokvarenosti, razvratnosti, potječe od Sotone, koji je govorio: Nećete umrijeti, nego ćete postati kao bogovi.
U Sirahovoj knjizi, u kojoj Biblija govori o dobru i zlu, koje dolazi od žene, može se pročitati ova izreka: Od žene je grijeh počeo i zbog nje svi umiremo (Sir 25,24). Ipak, ako je Eva imala svoju odgovornost u drami pada, odgovornost Sotone bijaše teža. Naime, čovjeka je stvorio Bog za neraspadljivost i učinio ga na sliku svoje besmrtnosti. A đavolskom je zavišću došla smrt u svijet i nju će iskusiti oni, koji njemu pripadaju. A duše su pravednika u ruci Božjoj i njih se ne dotiče muka nikakva. Očima se bezbožnika čini da oni umiru i njihov odlazak s ovog svijeta kao nesreća. I to što nas napuštaju kao propast, ali oni su u miru (Mudr 2,23-24; 3,1-3).
E.Autexier "Tajna Zla"
26.04.2007. | 05:44 | 0 K | P | # | ^
Sotona, tko je to?
Da to saznamo, dosta je otvoriti Bibliju, gdje je u jednoj najgrandioznijoj slici, koja je ikad naslikana, iznesen pad anđela. U Apokalipsi, u knjizi Otkrivenja, koja je knjiga najizvanrednija u Bibliji, nalazi se ovo: U to se zametnu rat u nebu, koji je Mihael sa svojim anđelima morao voditi protiv Zmaja. Zmaj i njegovi anđeli prihvatiše borbu, ali je ne mogaše izdržati. I mjesta za njih više nije bilo u nebu. Bijaše zbačen veliki Zmaj, stara Zmija, koja se zove đavao - Sotona, zavodnik cijeloga svijeta bijaše zbačen na zemlju i bijahu zbačeni s njime njegovi anđeli. U to sam čuo jak glas u nebu, gdje govori:
Sad je nastupilo spasenje i snaga i kraljevska vlast našega Boga i vlast njegova Pomazanika, jer je zbačen tužitelj naše braće, koji ih je optuživao dan i noć pred našim Bogom. Oni su ga pobijedili Janjetovom krvlju i riječju svoga svjedočanstva, jer su prezreli svoj život sve do smrti. Zato se veselite nebesa i vi koji stanujete u njima. Jao vama, zemljo i more, jer je đavao sišao k vama s velikim gnjevom, svjestan da ima još samo malo vremena (Apok 12, 7-12).
Zašto je bila ta borba anđela? Koji joj bijaše objekt?… Bog je anđele stvorio dobrima, sposobnima za poslušnost i za ljubav i stvoreni su za Dobro i za Sreću, koja se može naći jedino u Bogu. Obdareni su slobodom, jer bez slobode nema ljubavi u pravom smislu. Bili su sposobni birati. Uostalom, sigurna činjenica pada jednog velikog broja, grijehom se pretvoriše u zle anđele, tj. u demone, ta činjenica, kao i blaženstvo nebesko, ne može biti podareno tim čistim duhovima prije kušnje u ljubavi i vjernosti, kao što bijaše postavljena kušnja i samom čovjeku. Zato Biblija, osim u Otkrivenju, jasno kaže u drugoj knjizi: Mrska je oholost i Bogu i čovjeku i nepravda je odvratna obojici. Oholost počinje kad čovjek otpadne od Gospoda i srcem se odmetne od svoga Stvoritelja. I jer je početak oholosti grijeh, tko se njoj oda, širi gnjusobu. Gospod ih zbog toga kažnjava čudesnim kaznama i potpuno uništava (Sir 10,7-12).
Oholost je na početku svih pobuna. Oholost je grijeh duha. Najveća oholost jest u želji postati Bog. To bijaše zločin pobunjenih anđela, a to je zločin, koji vlada među ljudima, kod lažnih mesija filozofije i politike. Svojom silnom željom, Sotona, koji još bijaše Lucifer, Anđeo svjetla, imao je mogućnost prkositi i izazivati vjerne anđele, okupljene oko sv. Mihovila. Sa svojim pristalicama pobunio se, želeći postati Bog protiv sve pravde i protiv očitosti i jasnoće, da je stvorenje. To bijaše negiranje i odbijanje ljubavi, grijeh anđela, grijeh neoprostiv. Neoprostiv u sebi. Za pobunjene anđele nema Otkupljenja. Tajanstven problem, misteriozno pitanje, koje su dugo ispitivali teolozi. Ali, veli sv. Augustin: Kako ne bismo razumjeli, da grijeh anđela bijaše toliko neoprostiviji, koliko njihova narav bijaše uzvišenija? Narav je anđeoska intuitivna, zorna, jasno gleda! Anđeli se nisu u stanju obratiti! Ako je istina, da se svaki grijeh oprašta, ako se požali, još je više istina da je svaki grijeh neoprostiv, koji se ne osuđuje, ne opozivlje, ne priznaje… To je konačno nepokajanje, okorjelost u grijehu, nepopravljivost. Sa smrću ljudska se duša odjeljuje od tijela i slijedi zakone čistih duhova. Tako pravednici i vjerni anđeli ne mogu više željeti poreći, zanijekati svoju ljubav, niti osuđeni i demoni mogu zaželjeti da se obrate od svoje mržnje.
E.Autexier "Tajna Zla"
26.04.2007. | 05:43 | 0 K | P | # | ^
Sotonizam
( preneseno sa portala Križ Života )
Današnje vrijeme je vrijeme traženja smisla čovjekova života, otkrivanje novih energija koje potiču čovjekovo samoostvarenje, vraćanje izvornim religijama kako bi čovjek pronašao smisao svoga djelovanja. Mnoge religije i religiozni pokreti žele dati čovjeku poticaj za oslobađanje energije i unutrašnjih impulsa kako bi se postiglo zadovoljstvo i osjetio užitak.
Svima je im temeljno okrenutost prema sebi samima, samoostvarenje, samoozdravljenje, sreća. Religije kroz liječenje, neznanstvenu medicinu, metode meditacije žele pomoći čovjeku. Ovdje moramo pribrojiti i sotonizam koji je ponekad samo jedna vrsta protesta mladih protiv načela njihovih roditelja i zakona koji ograničavaju slobodu.
Sotonizam kao takav nije ništa novo jer već na prvim stranicama Biblije imamo izvještaj o sotonskom zavođenju Eve, koje u sebi ima težnju postati "kao Bog" - to vrijedi i danas kada su ljudi izgubili osjećaj za nadnaravno i tada traže neke svoje bogove kako bi zadovoljili svoje usađene težnje koje imaju psihološku podlogu otkriti vlastiti identitet. Preko sotonističke prakse želi se steći moć i snaga radeći sve ono što je odvratno, prekršiti sve norme i sam sebi postati bog.
Razlozi prianjanja uz sotonizam su doživljaj besmislenosti u životu, duševna praznina, nesigurnost, osjećaji manje vrijednosti, strah od samoodgovornosti i s druge strane to je dosada i površnost materijalističkog života kod mladih koji se ne znaju brinuti za egzistenciju, znatiželja i jeftina razonoda, provokacija i izraz nezadovoljstva državnim zakonima. Posljedice su da čovjek postane rob onoga u čemu je tražio slobodu, prestaje samostalno razmišljati i može se reći da odrasle osobe ostaju zaostale u smislu što ne mogu prihvatiti odgovornosti života već ostaju na pubertetskom protivljenju životu i traženja moći i zadovoljstva. (Fromm promatra čovjeka koji bježi od slobode jer se boji susreta s njom jer mu zarobljeništvo daje sigurnost).
Tko je Sotona kojemu su ljudi spremni položiti svoj život?
Izraz "Sotona" dolazi od hebrejske riječi što znači tužitelj, protivnik, a riječ đavao koja je došla od grčke riječi "diablos" označava onog koji razjedinjuje i postavlja se kao zapreka, ponajprije sili koja je jača od njega, Bogu. IV. Lateranski sabor 1215. opisao je sotonu kao biće koje je Bog stvorio kao anđela sa slobodom i voljom i koji se po slobodi sa svim ostalim anđelima opredijelio za zlo i postao protivnik Božji. Sv. Ivan u svojoj Apokalipsi opisuje rat anđela protiv Zmaja i konačnu pobjedu Jaganjčevu tj. Kristovu. Taj tekst donosi da sotona nije jači od Boga, jer on nije Bog već biće stvoreno od Boga. Ipak je njegovo djelovanje prilično jako, utjecajno i razorno. Zašto? Njegovo djelovanje potječe od silne mržnje prema Bogu i prema svemu što je stvorenje Božje. Želi čovjeka privući k sebi navodeći ga na grijeh, na traženje slobode u kršenju zakona i otuđenje od Boga. Snaga kojom djeluje potječe od samog početka stvaranja kada je poput anđela dobio moć djelovati. Papa Pavao VI. definira Sotonu kao aktivnu moć, živo duhovno biće, koje kvari i koje je pokvareno. Danas se sotona zamišlja na različite načine, neki ga zamišljaju kao osobu s repom i rogovima, drugi u liku jarca, zmije ili zmaja. Prepoznaje ga se po simbolima kao što su pentagram, križ okrenut naopačke, broj 666, Neronov križ.
Djelovanje Sotone
Sotona može djelovati na različite izravne ili neizravne načine napastujući čovjeka i udaljujući ga od Boga. Sotona može djelovati izravnim fizičkim napadima za koje su nam svjedoci pojedini sveci poput sv. Pija iz Pietrelcine koji je bio bičevan od sotone. Govorimo o đavolskom opsjednuću koje potpuno zaposjeda tijelo, ali ne i dušu, đavolska zlostavljanja – to mogu biti različite smetnje i bolesti koje se nastoje protumačiti na psihološkom ili psihijatrijskom području. Tu su i đavolske opsesije, a popraćene su opsesivnim mislima kojih se osoba ne može osloboditi, podčinjenost đavlu koja se sastoji u tome da osoba svojevoljno najčešće ugovorom krvlju sklopi savez sa sotonom. To sotonino djelovanje može biti po Božjem dopuštenju kada Bog dozvoli djelovanje na tijelo, ali ne i na dušu kako bi se osoba duhovno izdigla, a Bog proslavio po plodovima toga djelovanja. Djelovanje sotone na čovjeka može biti i zbog čovjekove okorjelosti u grijehu, zbog uroka ili čaranja koje osobe čine nad drugima želeći na njih navući zlo i sotonino djelovanje može biti prisutno kod onih osoba koje čaraju ili ako netko pohađa takva mjesta.
Oblici Sotonizma
Sotonino djelovanje nije moguće uvijek izravno spoznati. On se može kriti iza primjerice dobrih djela koje neka osoba čini ili dobrih namjera kojima ta osoba raspolaže. Ako iza tih dobrih djela stoji čovjekova želja za samoostvarenjem, taštinom i povlađivanjem od strane drugih, tada sigurno ne možemo reći da iza tih dobrih djela stoji i dobra nakana, a to može biti posljedica pripadanja nekom od oblika sotonizma.
Takozvane "Nove vještice" ili Wicca – kult koji je nastao u Engleskoj gdje se štuje jedna božica, različiti okultizmi, magije, vračanje, uroci, sotonizam u glazbi, posebice u rocku, spiritizam, proklinjanje, klanjanje demonima, raširenost seksualne propagande, New age kao jedan od primamljivih i naoko bezopasnih pokreta samo su neki od načina drugovanja sa sotonom.
Počeci sotonizma sežu u 15. st. i glavni pokretač se smatra Gilles, a procvat je doživio u 17. i 18. st. u Francuskoj, pogotovo na dvoru Louisa XIV. gdje su se počele održavati crne mise na kojima su se odvijale seksualne orgije, mučenja, žrtvovanja djece i životinja. Srednji vijek je bio pogodan za razvitak crnih misa kada je Crkva obuhvaćena nemoralnošću bila nemoćna zaustaviti ratove i bolesti, a njezin autoritet je došao u krizu i ljudi su se počeli okretati drugim energijama i silama kako bi se oslobodili svega toga.
"Crne mise" su ritualni sastanci sotonskih grupa gdje se sotonu zaziva i «obožava» posebno na taj način da mu se prikazuje i "krvna žrtva". Tu je često prisutna i seksualno-magijska orgija jer se spolni odnos interpretira kao sjedinjenje sa sotonom kao imitacija Božjeg stvaralačkog akta. Djeca, koja budu u tom činu začeta, žrtvuju se sotoni, trudnoća se drži u tajnosti, rođenje se umjetno ubrza i to se novorođenče žrtvuje – broj umorstava tako ubijene djece procjenjuje se godišnje na nekoliko tisuća. Crna misa je kao takva oduvijek bila simbol izrugivanja svetoj katoličkoj misi. Mokraća je često bila korištena kao zamjena za svetu vodu ili vino, crne svijeće mijenjale su bijele, a misa se obavljala u crnim ili krvavo crvenim bojama s magijskim simbolima. Svećenik koji vodi obred nosi ogrtač od kozje kože i najčešće jareću glavu jer se jarac uzima kao simbol sotone, a katoličke molitve koje se koriste recitiraju se natraške. Najvažniji zakon ovoga kulta je zadovoljavanje čula u svim oblicima, bez grižnje savjesti i moralne zabrane jer grijeh ne postoji, postoji samo zadovoljavanje potreba (kao kod Freuda zadovoljavanje nagona).
U ritualu crne mise tijelo nage žene koristi se kao oltar jer se smatra da stimulira seksualnu energiju učesnika. Ritual počinje tako da se zaziva sotonino ima naopačke na latinskom. Na oltaru leži gola žena i svećenik uzima hostije (po mogućnosti posvećene) i gura ih u ženinu vaginu. U to vrijeme sudionici pjevaju pjesme posvećene sotoni. Nakon toga pije se eliksir koji je pomiješan sa spremom i urinom koji služi za besmrtnost. U slučajevima kada se žrtvuju djeca ili životinje (obavezno crne boje – mačka, koza) tada se tom eliksiru dodaje njihova krv od koje se prave i hostije. Spolni čin među sudionicima slijedi na kraju. Iskustvo snage, moći, novca, seksualne zabave ovdje dosiže svoj vrhunac nemoralnosti, a sve zbog želje kako bi se čovjek ostvario, odmaknuo od svega onoga što mu stvara probleme.
Sotonistička sljedba postoji u Hrvatskoj i osnovana je 1977. u Varaždinu. Novi članovi se primaju na točno određeni način, nakon priprave kandidati imaju inicijaciju upoznavanja i učenja o sotonizmu i ritualima. Danas službeno ima oko 7000 pripadnika.
Opsjednuće
Sotona može djelovati na čovjeka tako da ga opsjedne. "Đavolsko opsjednuće" označava izravno cjelinu psihofizičkih pojava, neobičnih i uznemirujućih, što otkrivaju u osobi nazočnost jedne druge osobe obilježene crtama zloga. Ali treba biti veoma oprezan da se opsjednuće ne pobrka s patološkim ciljevima umišljene živčane bolesti (somatizacija). Osoba koja je opsjednuta može pokazivati određene simptome kao što je promjena ličnosti koja se očituje u stanjima krize kada se kod osoba mijenja izraz lica, zvuk i boja glasa, stanje svijesti najčešće je isključeno i osoba se nakon napada opsjednutosti ničega ne sjeća. Takva osoba pokazuje stanje agresivnosti koje je izraženo bijesnim psovkama, u neobuzdanom nasilju i napadima bjesnila koje je često popraćeno besramnim ponašanjem. Svaki spomen svetoga i sakralnoga izaziva strah, odbijanje i prezir.
Osim toga opsjednuti posjeduju nadljudske sposobnosti, govore strane jezike, imaju znanje o budućim stvarima, mogu čitati tuđe misli, posjeduju ogromnu tjelesnu snagu, mogu lebdjeti, a iz tijela ili iz okolnih predmeta mogu izlaziti i ispadati čavli, kamenčići ili insekti. Opsjednuta osobe mogu utjecati na stvari oko sebe tako da se one počnu same pokretati ili micati. Osim ovih simptoma mogu se pojaviti i druge tegobe koje se obično izražavaju neprestanom mučninom, čestim glavoboljama, malaksalošću i općom nezainteresiranošću. Opsjednuće može biti toliko da pregazi majčinski instinkt i majka može jednostavno odbaciti svoju djecu. Tako teški slučajevi sotonskog djelovanja kao što je opsjednuće mogu nastati, kako sam već spomenula, ako je opsjednuti kao dijete proklet, ili su njegovi preci bili u vezi s magijom, ili je sam dozvao đavla ili je s đavlom sklopio savez.
Egzorcizam
Kada Crkva javno i mjerodavno, u ime Isusa Krista traži da neka osoba ili predmet budu zaštićeni od opsjednuća Zloga i oslobođeni njegove vlasti govori se o otklinjanju (egzorcizmu) (Katekizam Katoličke Crkve). Egzorcizam smjera izgonu zloduha ili oslobađanju utjecaja zloduha i to duhovnom vlašću koju je Isus povjerio svojoj Crkvi. Prije nego se stvarno pristupi egzorcizmu treba provjeriti je li doista riječ o opsjednuću ili se radi o bolesti koju treba prepustiti medicini. Prema katoličkoj nauci egzorcizam može vršiti samo svećenik koji je dobio posebno odobrenje od mjesnog biskupa, a ima za cilj osloboditi opsjednutoga. Egzorcista treba biti čovjek duboke vjere, odlikovati se pobožnošću, znanjem, razboritošću i neporočnošću života (Kanon 1772). I kao što je opsjednuće krajnji oblik djelovanja sotone, tako je egzorcizam krajnji oblik djelovanja u ime Božje, jer je egzorcizam javna molitva Crkve, učinjena s autoritetom Crkve, jer ju čini svećenik kojeg je imenovao biskup. Za vrijeme vršenja egzorcizma potrebno je stalno moliti kako bi se dogodila Božja pobjeda i prisjetilo se vjernike da je njihov cilj trojedini Bog, a ne idoli i da je sva sotonina moć podvrgnuta Kristovoj vlasti.
Egzorcisti prije samog čina otklanjanja moraju stupiti u kontakt s demonima – moraju znati broj demona u osobi, njihova imena i razlog ulaska u čovjeka, moraju saznati vrijeme njihova izlaska iz čovjeka. Tada, ako je više demona u osobi treba svakoga istjerati posebno, što može produžiti vrijeme egzorcizma u kojima se mogu zbivati strašni prizori puni mračnih neugodnosti. Zato je potrebna čvrsta vjera egzorciste, jer ako je nema znalo se dogoditi da demoni napadnu tu osobu jer nije bio dovoljno osposobljen za vršenje te službe. Po svjedočanstvima, demoni u takvim trenucima recitiraju Sv. pismo na stranim jezicima, osobe urliču i nekoliko ih osoba ne može zadržati da se ne opiru i budu mirni, a demoni progovaraju dubokim, zastrašujućim glasom.
Donosim jedan primjer iz Amerike po svjedočanstvu pastora koji je izvršio egzorcizam. Taj pastor Prince je za vrijeme propovijedi osjetio snažnu prisutnost Duha Svetoga, a pijanistica, za koju se kasnije doznali da u braku vodi perverzan život, počela je otegnuto zavijati, dizati ruke u zrak i pala je kao mrtva na zemlju. Prince je pozvao demona da mu otkrije svoje ime, a on je rekao da se zove Laž. Nakon duge bitke demon je izašao, žena je hroptala, ispao joj je jezik iz usta, boja njezine kože poprimila je plavičasti ton i ona se bacakala. Ali u njoj je ostao još jedan demon i nju je kasnije spopao napad bjesnila. Trgala je odjeću s tijela i pokušala razodjenuti prisutne ljude. Ljudi su je čvrsto držali i vezali konopcima, ali ona je sve to nadvladala. Nakon dvosatne borbe demon je izišao, a ona je zahvaljivala Bogu za oslobođenje.
Egzorcizam je prije svega molitva za nekoga, a ne magični čin svećenika koji želi zadiviti zajednicu i napraviti spektakl. Obred koji se vrši samo nad krštenom osobom započinje znamenovanjem križem, škropljenjem blagoslovljenom vodom – to su elementi krštenja koji je prvi egzorcizam koji se vrši nad čovjekom da bi se kao novom članu Crkve od njega odmaknulo djelovanje sotone. Nakon toga slijedi litanijska molitva kojom se zazivaju sveci, mole se psalmi, evanđelje. Moli se također i vjerovanje ili Obnova krsnih obećanja i "Očenaš". Na opsjednutoga se polažu ruke što je još od vremena prve Crkve simbol za silazak Duha Svetoga.
Egzorcist se u imperativu obraća zapovjednim tonom zloduhu najčešće riječima: "U ime Isus Krista izlazi iz ove osobe". Taj zapovjedni ton i rečenica oslonjeni su na iscjeliteljsku Božju snagu. Razlog je u tome što egzorcist u prvom redu ne zapovijeda sotoni da odstupi, već je srž u dolasku Duha Svetoga. Krist je taj koji izgoni po služenju Crkve i po zaređenim ovlaštenim službenicima.
Još jednom treba napomenuti kako treba biti jako oprezan jer pravih opsjednuća ima zapravo jako malo i treba najprije proučiti medicinske i psihološke fenomene te "opsjednute osobe" i tek onda kada znanost više ne može dati odgovor pristupiti egzorcizmu.
26.04.2007. | 05:38 | 2 K | P | # | ^
Dva Grada
Nakon pada anđela, koji je prethodio padu čovjeka, dvije ljubavi stvoriše dva grada. Dva različita grada, koji se suprostavljaju jedan drugome. Usporedba počinje od Svetog Augustina. Augustin razlikuje Grad Zemaljski , koji se zove i "Grad Sotonski" , a proizilazi iz ljubavi prema samom sebi sve to prijezira Boga, te Grad Nebeski , ili "Grad Isusa Krista", koji proizlazi od ljubavi prema Bogu. Prvi se ponosi sobom, i traži slavu ljudima. Drugi se ponosi slavom Boga. Jedan je u oholosti svoje slave uzgorito i oholo, a drugi govori Bogu: Ti si moja slava i moja podrška ( ps 3,4 ).
Prvi u svojim prvacima i u svojim knezovima, u svojim pobjedama nad narodima koje podjarmljuje, ljubi svoju vlastitu silu i svoju strast za gospodstvom i vlašću. Naprotiv, Grad Isusa Krista predstavlja nam svoje građane, koji se pomažu ljubavlju, njegovi prvaci bdiju nad dobrom svojih građana i govore Bogu: Ljubit ću Te Bože, jer Ti si moja snaga ( ps 17,2 ).
Mudraci Zemaljskog Grada živući prema težnjama čovjeka, traže tjelesna dobra ili duhovna dobra ( magijom ) a ne nastoje slaviti Boga niti Ga spoznati, niti Mu hvalu davati, nego lutaju u ispraznosti svojih misli. Dok u Nebeskom Gradu, jedina čovjekova mudrost jest pobožnost, poniznost, ljubav, koja daje pravom Bogu odgovarajuće poštovanje, očekujući nagradu u društvu Svih Svetih, gdje su ljudi u društvu anđela i gdje je Bog sve u svima ( 1 Kor 15.28 ).
Ovdje uvjetovani tajnom Vječnosti, nalazimo se licem u lice s neshvatljivom stvarnošću, a ta je stvarnost Bog. U neizmjernom jedinstvu vidljivog i nevidljivog stvorenja opažamo bez ikakve teškoće postojanje dvaju gradova, ili dvaju kraljevstava: Kraljevstvo Kneza ovog svijeta, kraljevstvo Lucifera, anđela, koji se isticao svjetlom, ali je svojom pobunom postao anđeo tame, te Kraljevstvo Mističnog - Tajanstvenog Tijela, Zajednice Svetih, kojima je glava Isus Krist. Ovdje se ne radi o metaforama ili poetskim personifikacijama. Anđeli su stvorenja Božja. Čine dio ljestava bića: Te ljestve je opazio Jakov u jednom svom proročkom snu i protežu se do najmanjih stvorenja sve do onih koji su najbliži Bogu. Protivno manihejskoj herezi, prihvaćenoj od Katara i Albigenza, koji ispovjedaju dualizam, tj. sistem po kojemu sve od vječnosti postoje dva suparnička i jednaka prauzroka: Bog i materija, Dobro i Zlo, koje će se jedno drugome suprostavljati. Sotona nije neke vrste suparnik niti takmac Bogu, a još manje je Njemu ravan, nego je Njegovo stvorenje. Što se tiće supremacije, nadmoći Isusa Krista, kad nam Sv. Pavao želi da vidimo njegov sjaj i veličinu veli: On je slika Boga nevidljivoga, Prvorođenac, prije svakog stvorenja. U Njemu je sve stvoreno na nebesima i na zemlji, vidljivo i nevidljivo, bilo Prijedstolja, bilo Gospodstva, bilo Vrhovništva, bilo Vlasti sve je po njemu i za Njega stvoreno ( Kol 1,5 ).
Tehnički progres, tehnički napredak, koji je postignut i svaki dan se postiže i sve više napreduje, uvjetuje da je čovjek njime podjarmljen ( jer ne razlikuje sebe od onoga ćime se služi).
Stvarno čovjek posjeduje ključ, koji mu na neki način otvara polje zvijezda i atoma, ili neizmjarno malo polje "x" da kažemo kao Teilhard, od "neizmjernog kompleksa" zarobljen. I takav prestiž tog progresa, da mora, prema istom znastveniku pomoći ljudskoj savjesti, da pripravi kraj vremena, i svoju vječnu sreću. Ipak, tu se radi o drugom, osim o jednoj pseudoznastvenoj viziji, koje sadržaj ne odgovara evenđeoskoj istini. Za Evanđelje, malo stado, ili neizmjerni narod, koji su došli ili će doći u život, gdje je sve provizorno pomiješano kao kukulj sa pšenicom, biti će odijeljeni u vrijeme žetve.
E.Autexier "Tajna Zla"
25.04.2007. | 23:33 | 1 K | P | # | ^
